To govorim jer ne želim da mislite da sam neki luđak odmah. Normalna sam osoba, ali imam tu jednu slabost. Prije sam se bavio raznim sportovima, ali nisu uključivali da i u tom sportu ima žena. Frend me prije dvije godine odfurao u teretanu, kao probni trening i što da vam kažem ja sam ostao u transu. Izgledao sam kao da nisam nikad vidio ženu. Inače nisam oženjen, ali često se viđam sa ženeama tako i da u tom pogledu nisam luda osoba. Onaj dio koji je potreban muškarcu dobijem tako da nisam u nekakvoj krizi. I tako kako sam odradio taj probni trening u kojem nisam se mogao skoncentrirati uopće na bilo kakvu vježbu nego sam samo slinio po treretani ja sam odlučio ostaviti sve ostale sportove koje sam prije trenirao i upisao samo teretanu. Krenuo sam i bio sam totalni frik. Bio bi poslije posla po 3 sata tamo. Čak i više ponekada. Već su me i treneri čudno gledali. Samo sam čekao kad će me izbaciti van. Toliko sam zujao naokolo. Moram priznati da žene nisu imale toliko problema s tim jer sam pokušao biti što manje upadljiv. Kao vježbam, a zapravo gledam. Ali tu je nastao problem jer jedna je skužila. Bilo je preneugodno. U detalje svađe neću ići jer bi onda previše otkrio. Ali bilo je deranja, bacanja stvari ma svega. Otišao sam iz te teretane da ne postane još gore. Ipak su me tamo doveli moji poznanici pa da još s njima nemam problema. Tako sam odlučio da moram napraviti taktiku. Išao sam u teretanu ujutro i navečer. I to različitu. Bio je to odličan plan. Rasporedio po svakoj koliko ću biti da mogu uživati u tim ženskim tajcama. Joj kolko je meni to napeto. Sad sam smanjio..Prije svega, pojavio se san. To je trebala biti opomena ukoliko nisam od onih na koje snovi ne ostavljaju dojam. Međutim, na neki čudan način, taj me je san uznemirio i zadržao se u meni cijeli tjedan kao melodija koja se ne da izbiti iz glave. Sve do tog sudbonosnog trenutka u rano predvečerje kad je moj život, kao i Kafkina Gregora Samse, postavljen naglavce. Ali ovo nije bila fikcija. Ovo se dogodilo. Meni se dogodilo. Taj san nije baš imao izravnog utjecaja na ono što se zbilo te večeri. Ali danas, kad na to pomislim, zaista je u podsvijesti postojala neka veza koju nisam mogao prepoznati. Nisam ni pokušavao, moram priznati. Držim da snovi pripadaju noći u kojoj su se pojavili i da bi bolje bilo da se ne prelijevaju u dan. Ovaj put bilo je drukčije. U tom snu upravo krećem sa svojom obitelji na dugo putovanje. Selimo se. Moja žena Lydija je tu, ali i troje djece, tri djevojčice, sasvim plave kose i sasvim plavih očiju. To me zbunjuje. Mi, zapravo, nemamo djece i nakon devet godina braka to još uvijek boli iako se oboje vješto pretvaramo da to nije važno, nije više važno. Lydija se smjestila u prednjem djelu kamiona pokraj vozača. Djevojčice su već straga, kao majmunčići visoko su zasjele na gomilu namještaja. Pridružio sam im se i krećemo sasvim polako s teretom koji se opasno zanjihao. Dan je sparan i djeca se obilno znoje. Pramenovi plave kose prilijepili im se za obraz i čelo. Čini se da imaju poteškoća s disanjem. Prije nego što smo stigli do prvog zavoja, zaključili da ovako nećemo daleko stići. Potrebna nam je voda da bi djeca preživjela ovo putovanje. Počeo sam lupati rukama po kabini kamiona. Vozač je zaustavio kamion i pogledao me mrzovoljnim izrazom na debelom licu koje već poprima zlokobnu ljubičastu boju. “Moram otići po vodu zbog djece”, objašnjavam. “Ostavio sam tri boce na sudoperu u kuhinji.” “Nemamo vremena”, progunđa vozač. “Neću zadugo”, uporan sam. “Na ovoj žezi, neće preživjeti bez vode.” Njegov odgovor koji je promrsio, srećom, ne čujem i ja iskočih iz kamiona. “Produžite, samo polako”, pokušavam ga smiriti. “Brzo ću vas sustići.” Djevojčice briznu u plač, ali ja mahnem rukom da ih umirim i otrčim u vreli, sparni dan. Tek kad sam stigao do kuhinjskih vrata, otkrijem da nisam ponio ključeve. Okrenem se, opet mahnem djeci i žurno potrčim iza kuće da pronađem neki ulaz. S naporom sam napravio tri kruga i tek tada primijetili napola odškrinut prozor. U daljini kamion se počeo gubiti u oblaku prašine. Uspio sam se popeti u kuću i dohvatiti boce s vodom. Osjetio sam na prsima da su hladne kao led. Ali prozor kroz koji sam ušao sad je pokriven rešetkama i ja gubim dragocjeno vrijeme trčeći naokolo po kući. Naizgled, sve je zaključano. Postao sam svjestan panike koja se rađa u meni. A onda, konačno, na neki neobjašnjivi način, što je tipično za snove, opet se nađoh van pritiskajući boce još uvijek na prsima. Kamiona nigdje na vidiku. U daljini tek oblak prašine
0 comments:
Post a Comment