Kako će se oni kasnije sjećati kraja te tople sezone, što će od toga sačuvati u uspomeni? Skoro neprimjetno, Sunce sve kasnije izranja, a navečer sve kasnije zalazi, sve je više magle jutrom, a danju sve više svjetlosti, osim na početku i kraju dana kad postaje blaža.

Kako će se oni kasnije sjećati kraja te tople sezone, što će od toga sačuvati u uspomeni? Skoro neprimjetno, Sunce sve kasnije izranja, a navečer sve kasnije zalazi, sve je više magle jutrom, a danju sve više svjetlosti, osim na početku i kraju dana kad postaje blaža.
Tužno se zivkaju grlice, a lastavice skupljaju u velika jata spremne poletjeti na sjever. Otvoreni prostor sve se više širi kao da se dimenzije nevidljive oku izlažu svjetlu i mekanim sunčanim zrakama, kao da vjetar, dolazeći iz većih daljina, posustaje u praznom prostoru. Sve je bolnija svijest o ranjivosti. Sve je manje riječi izmijenjenih za vrijeme dugih večeri uz vatru. - Moja majka bi dobila napadaj kad bi vidjela šavove na ovom pokrivaču. Ukoliko nešto ne bih sašila kako treba, uvijek bih morala početi iznova. Kako sam mrzila ostati poslijepodne kod kuće uz glasove dječaka koji se vani igraju. - Nedostaje li ti kad Cape? Podigne glavu, obrazi joj se zažare. - Naravno, ponekad. Nedostaje mi ljudska vreva za vrijeme aukcije vina u kolovozu, vožnje kočijom do Constantije u društvu uglednih gostiju iz inozemstva kojima smo pokazivali flamingose, pucnjave topa na Lion’s Rumpu, podizanje zastava, šušura na plaži... Iako joj je majka branila da se miješa s običnim pukom u luci, nedostaje joj utrka s vremenom da se napišu pisma prije odlaska flote za Patriju ili Bataviju, zvukovi klavikorda, velik svijećnjaci, kristalna staklenina, šuškanje robova koji kućom hodaju bosonogi noseći krcate pladnjeve ili koji hlade goste lepezama od nojeva perja, ujak Jacobs i njezin otac koji u vrtu igraju šah, gruba igra u dvorištu s djecom robova, u majčinoj odsutnosti. Postoji li to još uvijek? Žali li se majka još uvijek? Je li se otac još više povukao u sebe? Jesu li na životu? - Sigurna sam, i tebi nedostaje - reče ona braneći se. Ja se sjećam majčinih i bakinih priča o plesu vatrenih plamenova u krateru Krakataua, o vatrenoj ljepoti hibiskusa i lotosa, o mirisu jasmina, cimeta i klinčića, o bijegu Muhameda u Medinu i slavnim ratovima islama protiv križara. Sjećam se cinična mirenja sa sudbinom bespomoćnih starica, naivnih reakcija svoje majke, pomutnje između Krista i Hetsi-Eibiba, Božje riječi i riječi gospodara. - Bako Seli, ti moje dijete navodiš na krivi put. - Pričam mu o ovom svijetu, svijetu koji sam upoznala. - Kroz crnu rupu na brodu? - Ne, davno prije broda, kad sam bila mlada. Pričam o Padangu, Smeroesu i Surabaji. Vidjela sam to kad sam bila slobodna. - I sad si slobodna. Gospodar ti je podario slobodu. - Može on svoju slobodu staviti na jedno mjesto. - Bako Seli, tako se ne govori o gospodaru. - Čiji je on gospodar? Rob svojih robova, eto što je on. Što može bez robova? Hej, Adame, slušaš li ti mene? - Bako Seli, prestani s tim pričama. Adame, slušaj ti svoju majku i gospodara, razumiješ li me? Zatvori uši pred tom staricom. Dok dlijetom izrađuje noge stola, strugotine se uvijaju na klupici, a u nosu mu se 86 zadržava jetki miris stinkwooda. S planine, gdje skuplja drva, baci pogled dolje na more. Grožđe se suši u potkrovlju. Doba je žetve. Kasna jesen, doba vršidbe, korpe pristižu iz vinograda i prazne se u bačve, gazimo grožđe držeći se za prečku iznad glave, plešemo i udaramo nogama sve dok se ne ukoče, ljuske pucaju, osjećaš kako sok oko prstiju postaje ljepljiva, mirisna masa, slatki potočić slijeva se ispod u bačvicu. Ljuske grožđa gnječe se kroz hasuru od pletene trske, mošt se pretače u velike badnje zbog fermentiranja i u njima se danima pjeni i vrije. Nakon toga vozimo se u Cape Town, sjediš visoko na cisterni vina, bičem udaraš po debelim slabinama zaprežnih volova, a psi te prate lajući i skačući s obje strane kola. Po dolasku u luku slijedi ukrcaj u brodove koji plove do udaljenih mjesta Amsterdama, Buitenzorga, Texela i, neizostavno, do Serabanga i Surabaje bake Seli. Te bačve vina, dobivena gaženjem njegovih nogu, slobodno kreću u udaljene krajeve svijeta. - Svakako mi nedostaje. Ali sve je to vrlo daleko. Mi smo ovdje sretni, zar nismo? - Naravno, sretni smo - njezine velike oči, pomalo stidljivo, mirno ga gledaju kao da pitaju. - Možda ti žališ? - Nipošto. A ti? - Ni ja, ipak, ovih dana često spominješ Cape. - Moramo o nečemu razgovarati. - Kad smo došli ovdje, u početku, nikad nismo razgovarali o Capeu. - Imali smo toliko posla. Sve mi je bilo nepoznato, novo i lijepo. - Zar više nije? - Naravno da je, ali sad je drukčije. Imamo više vremena za razmišljanje. Tako se to kriomice ušuljalo u njih dok su dani postajali sve hladniji, a njihov otpor sve slabiji. Poslije je bilo nemoguće reći kada su prvi put primijetili da su se crveni lopoči opet smirili u skrovitim mlakama vode, kada su ponovno šumske gljive zablistale novim bojama: smeđom, ljubičastom, zelenom i bijelom, svijetlocrvenom ili žutom, u kojemu su trenutku opet začuli jutarnji krik droplje ili šuštanje malih jarebica u travi. Točno odrediti trenutak promjene bilo je nemoguće dok su palili vatru suhim, ironwoodom63 koji je noću zbog svoje tvrdoće i masnoće sagorijevao znatno sporije i čiji se oštri miris miješao s morskim ozonom i toplim vonjom lišaja i trula lišća. Jednostavno, metamorfoza je nastala neprimjetno. Danju više nisu trčali do mora kad bi im se prohtjelo okupati se, jedino su održavali jutarnji ritual, a čak i tada bilo je drukčije. Svjesno su prkosili hladnoći ostajući bez daha u hladnoj vodi, neobuzdano su se praćakali i jurili van da bi se ogrnuli toplim kožnim pokrivačem sve dok njihove udove ne bi ponovno prožela toplina. Samo bi se u najtoplijem dijelu dana usudili bez pokrivača sunčati na mjestima skrivenim od vjetra. Tada je on primijetio kako njezina koža gubi preplanulu boju, postaje sve bjelja i manje otporna kad bi se ogrnula. Bilo je i drugih promjena, drugih tranzicija. Kod vođenja ljubavi njihova tijela kao da je obuzimao novi žar u kojem je bilo više otvorenog bijesa, više grča, kao da je nestalo nešto od spontane strasti i to ih je tjeralo da se naprežu s više gorljivosti. Silovito bi ščepali jedan drugoga trudeći se pronaći izvor ekstaze koji im izmiče. Bilo je u tome nekog očaja što je još više pogoršavala činjenica da su to, ili zbog tjeskobe ili zbog sućuti, pokušavali sakriti jedan od drugoga želeći na svaki način dokazati postojanost svoje ljubavi na što agresivniji način. Dok je ta igra bila još moguća, oni su je se držali bojeći se da će se jednom riječju ili neopreznim pokretom sve raspasti. Postupno je ova igra postala način življenja i ponašanja. Oh, kakve li neizvjesnosti, kakve neizvjesnosti. Onda se vrijeme pogoršalo. Nije mu bilo jasno. Blago vrijeme trebalo je trajati sve dok se ne pokrenu bijesni vjetrovi u kolovozu iza kojih slijede prolomi oblaka u listopadu. Međutim, nešto je krenulo krivim putem te godine. Olovni oblaci, ledeni vjetar i depresivna kišica, koja je trajala danima, prisilila ih je da ostanu u špilji, da nijemo sjede u dimu kraj 63 Ironwood - Drvo velike tvrdoće, srodno maslini, daje sličan jestivi plod. 87 vatre ih dugo razgovaraju, uglavnom o Capeu koji je bio tako daleko, a kamo ih je vukla želja, izvan sive monotonije tih zimskih dana. Za njim su žudili kao i za morem. Ostatak vremena provodili su ispod velikog pokrivača nasilu izazivajući strast u svojim tijelima, boreći se do gubitka zraka, ili su pokušavali zaspati, ali ne zadugo jer su se bili zasitili svega, pa i sna. Nekoliko lijepih dana bilo im je divno, samo zato što su opet mogli izaći van, istraživati i ponovno otkrivati more, pustopoljinu i šumu. Kao nekim čudom, vratila bi im se sva radost i vjera, a njihova bi se ljubav obnovila i ponovno razotkrila kao stijene lišene školjki. Međutim, ti dani bili su rijetki i ranjivi, a nemir zbog dana koji će slijediti opet bi ovladao njima. Oboje su očekivali bez nade, umorni od onog što će se neizbježno dogoditi. O tome nisu razgovarali svjesni da je to samo pitanje vremena. Kad je do toga zaista došlo, bilo je brže i očitije od njihova očekivanja. Na nebu su se još zadržale grupice oblaka koji su nekamo odlazili, ah postojala je vjerojatnost da će se pojaviti jedan od onih ugodnih i vedrih zimskih dana. Bilo je prilično rano kad su krenuli prema šumi tražiti gljive. Nisu nego došli do ostataka prvog slona - sad su to bile tek razbacane kosti koje su hijene oglodale - kad kiša počne padati. U početku je tek lišće zašuštalo u krošnjama drveća, postalo je mračnije. Vlaga se svuda spustila oko njih. Situacija se uskoro pogoršala iako su našli zaklon u raslinju ispod nekoliko prastarih golemih stabala stinkwooda i sklupčali se na srušenom deblu pokušavajući se zagrijati svojim tijelima. Oluja nije imala snagu kao ona one noći na rijeci; bilo je neugodno i depresivno. - Što misliš, hoće li ovo potrajati? - Ne znam, sve je naopako ove zime. Jutros sam bio siguran da neće pasti kiša. - Bi li bilo bolje kad bismo...? - Što? - upita on pomalo nervozno. - Ništa. Ovdje nam je udobno kao u našoj špilji. A kiša će ionako prestati, zar ne? - Elisabeth, što si htjela reći? - Zaboravi. Ova kiša mi samo ide na živce. Nemoj na me obazirati pažnju. Pogleda pravo ispred sebe. Dah iz njezinih usta pretvarao se u oblačiće. - Osjećaš se loše? - Nimalo - pogleda ga - zbog čega? Zar ti smeta ovo vrijeme? - Meni ne smeta. - Ni meni. Zašutješe i nastave mrzovoljno čekati. On pogleda deblo na kojem su sjedili. Bilo je pedeset do šezdeset metara dužine, a nisko raslinje skrivalo mu je kraj. S njihove strane bilo je prilično gnjilo, razorna trulež izjedala ga je i širila se prema jezgri. Na mjestu gdje je bilo iščupano iz prvotnog korijena, počela je rasti nova mladica, debela kao ljudska ruka. Vječnost se izražava i na ovaj osebujni način. Njegova majka s time bi se složila. Oluja se stišala tek oko podne. Kišica je još sipila, ali žestina je popustila. Sve oko njih izgledalo je umorno i bolesno. Morali su se vratiti prije nego što se vrijeme ponovno ne pogorša. Stotinjak metara dalje s drveta je ispalo golubinje gnijezdo i tri slabašne ptičice drhteći su ležale između mokrih grančica, a žuti kljunovi zijevali su bespomoćno i ispuštali piskave glasiće. Elisabeth je kleknula i uzela ih u ruke. - Što će biti s njima? - upita ona. - Za njih nema nade - u njegovu glasu osjetila se ljutnja. - Zašto su se izlegle u ovo doba godine? Kao da su to tražili. - Kako bilo, one su tu. - I što onda? - Ne možemo ih ostaviti da ovdje uginu. - Ne možemo ih ni održati na životu. - Ja ću pokušati - bila je uporna. Bio je više zaokupljen time kako se bez problema vratiti nego suprotstavljanjem. Bio je 88 sumrak kad su se vratili u špilju i jedna ptičica već je bila uginula. Preostale dvije unijela je unutra i u skupljenim dlanovima pokušala ih zagrijati toplim dahom iz usta. Sve dok Adam nije upalio vatru. Promatrao je kako ih pokriva komadićem kože i stavlja blizu vatre gdje su ostale ležati drhteći i pišteći slabim glasom. Dva ružna mala bića, golišava, s perjem koje strši, otvorenih mekanih kljunova. - Bolje bi bilo da ih nečim nahraniš - reče on. - Što im mogu dati? - Pokušaj s voćem. Nemamo ništa drugo. Međutim, golupčići su samo buljili u hranu i tupo zijevali. U jednom trenutku pogledala je oko sebe u panici. Onda se odjednom sjeti, stavi komadić suhog voća u usta i počne žvakati. Zatim se sagne, uzme jednog golišavca u ruku, približi njegov kljun usnama i pljucnu mu malo sažvakane mase u grlo. Ptičica štucne, strese se, proguta i ponovno širom otvori kljun. Beskrajnim strpljenjem uspjela ih je obje nahraniti. Adam zatrese glavom i nastavi peći gljive koje su donijeli sa sobom. Para se dizala iz kožnatih pokrivača. Vani je još padala sitna kišica, a vjetar još jednom zapuhao i onda je zavladala tišina. Kasno navečer, kad je došao do ulaza i pogledao van, oblaci su bili razbacani na crnom nebu, a odmah iznad glave visio je Mjesec, nalik staroj cipeli prema kojoj ga je, po priči njegove majke, Heitsi-Eibib oblikovao. Pogleda oko sebe. Ona je ležala uz vatru sa dva golupčića na grudima. Uzdahne i vratio se k njoj. Cijele noći je ustajala u određeno vrijeme, hranila i utopljivala ptičice. Bez obzira na sve brigu, kad su se probudili u zoru, jedna ptičica je uginula. Netom se pojavilo sunce, ona pošalje Adama da potraži kojeg crva. Rukom je stisnula crva i prstom ugurala zdrobljenu masu u otvoreni kljun. - Ovaj će se izvući - rekla je. Te noći mirnije je spavala. Idućeg jutra, kad su ustali, posljednji golupčić je uginuo. - Možemo ih iskoristiti za juhu - predloži on. - Nema tu mnogo mesa, ali ipak je nešto. - Nipošto! - rekla je s takvim bijesom da je iznenađeno dignuo glavu. - Kako ti takvo što pada na pamet? Sama sam ih hranila. - Što bismo drugo učinili s njima? - upita on i slegne ramenima. - Ne znam. Zakopajmo ih. Bilo što. Ona uzdahne i prestane govoriti kao da razgovor ničemu ne vodi, zatim uzme dva kržljava tjelešca i izađe van. Nije se potrudio izaći za njom, nego napuni lulu i pričeka da ga dim smiri i pruži mu utjehu. Vani se nebo razvedrilo, ali vladala je ciča zima. Nekoliko sati poslije, budući da se nije pojavila, nevoljko krene u potragu za njom. Kostur zmije bio je sad već ogoljen. Ležao je potpuno bijel među stijenama oko jezerca, tek zakrivljena linija polukružnih kostiju, svako rebro savršena oblika, kao grb na stijeni. Ničega tu nije bilo nejasnog ili dvojbenog, sve je bilo precizno, delikatno i neumoljivo, ne više podložno promjeni, opasnosti, želji ili strahu, već određeno spokojnom konačnošću, neizbježno i prekrasno. Pronašao ju je kod jezerca, malo dalje od žala, leđima okrenutu moru, gledala je prema hridinama, visoko gore, gdje počinje kopno. - Jesi li ih pokopala? - upita on. - Jesam. Dođi, sjedni pokraj mene. Nedostajao si mi. - Zašto se nisi vratila? - Očekivala sam da dođeš. - Ovdje je hladno. - Da, ali u špilji je zagušljivo. Van špilje je zrak čist. - Glas ti zvuči kao da si u zatvoru. Nakon tih riječi odjednom je došao trenutak koji su dugo očekivali.