Vani je sve podivljalo od noćnog vjetra i buke valova, ali unutra je mirno.

Vani je sve podivljalo od noćnog vjetra i buke valova, ali unutra je mirno.
 Ugodno se osjećaju uz vatru, crteže i šare u bojama na zidovima špilje na koje su naviknuli, to im daje osjećaj sigurnosti; oštro kreštanje šišmiša koji ulijeću i izlijeću iz špilje, jedva se čuje. Drvo za ogrjev poslagano je u kutu, razapete kože se suše, a osušene su već štavljene i smotane, tu su i njihove osobne stvari u jednom zavežljaju: zelena haljina iz Capea, kožni ogrtač koji je sama izradila tako što je izrezane komade kože spojila kožnatim vrpcama i žilama, a osim toga i njezina zbirka školjki, riječnih i morskih rakova, rogovi antilope i nekoliko nizova biltonga, grubo pletena korpa sa sušenim voćem, njegov alat i oružje. Sve to čini njihovu svojinu. U krugu oko vatre njih dvoje zajedno. Ona priprema hranu, peče ribu na žaru i prži velike mesnate gljive koje je donio iz šume. On završava rad na vrši za riječne rakove. On podigne glavu: - Nedostaje mi sin da mi priskoči u pomoć na onim stijenama. - Moju djecu nećeš tek tako voditi na more - reče ona - sve ćeš ih podaviti. - Pa, dok su još mlada, naučit će plivati, kao i majušni tuljani. Kad ostarimo, oni će se brinuti o nama. - Želim sina kao što si ti. - Prvo kći - reče on - kao što si ti. Do tančine. Dok raste, želim vidjeti kakva si bila sve one godine dok te nisam poznavao. Ljubomoran sam na sve što ti se dogodilo. 79 Ponovno su pribjegli staroj igri maštanja i pretvaranja. U jednom trenutku ona ga iznenada pogleda kroz plamen vatre i upita: - Vjeruješ da ćemo imati djecu jednog dana? - Naravno. - Odakle si tako siguran? - Ja sam muškarac, a ti žena. Prije negoli zašuti, ona odluči postaviti pitanje: - Ona djevojka s kojom si bio, ropkinja. Je li ti rodila dijete? - Odakle znam? - pokuša on uzmaknuti. - Rekao sam ti, bila je prodana. - Dakako. Zaboravila sam. Ispričavam se. - Zašto pitaš? - Bilo bi mi lakše kad bih znala... da možemo imati djecu. - Zaboga, zašto ne bismo mogli imati? Jednom si bila trudna. - Jesam, ali sam izgubila dijete. Prvi put se usudi spomenuti, prvi put se usudi priznati da to nikad nije zaboravila. - Često se pitam što se dogodilo, što su s njim učinili. - Zar je to bitno? - Bilo je moje. Iz mene je iščupano. Dio mene zakopan je u toj divljini. I ponekad... - strese se. Podigne glavu i reče s oklijevanjem: - Sanjala sam prošle noći. - Što si sanjala? - Kako me pokapaju u dikobrazovu jazbinu. Onda se spustila kiša i ja sam, probijajući se kroz zemlju, počela rasti poput graha. Nogama nisam mogla mrdnuti, pretvorile su se u duboki korijen. Razgranala sam se, vikala “upomoć”, ali nitko nije čuo jer nitko ne može čuti drvo. Okružena strvinarima bila sam potpuno sama u toj beskrajnoj ravnici. Privuče noge k sebi, nasloni glavu na koljena i stisne se kao zrno morskog graška. - To je bio samo san. - Izgubila sam dijete. Što će biti sa mnom? - Postavljaš previše pitanja - reče on. - Stvari se ne događaju tek tako - ne popušta ona. - Zbog čega se događaju? Što se time postiže? Kuda to vodi? Zašto tek živimo i umiremo, i onda je sve gotovo? Je li to zaista sve? Samo to? - podigne uplašeno glavu. - Recimo da ovdje ostarimo i... nešto se dogodi. Nitko ne bi ni znao da smo bili ovdje. Ne bi znali ni da smo postojali. - Zar je to bitno? Zar sada nismo ovdje? - Ali želim znati! - Kako to znati? Zašto moraš znati? Činilo mi se da si izjavila da smo sretni ovdje. - Zar ne razumiješ? Pretpostavimo da umremo ovdje? - Možda će jednog dana pronaći naše kosti - reče on. Promatram školjku, njezina glatka površina miluje moj dlan. U gornjem dijelu je žućkaste, skoro narančaste boje, kao da je umočena u tekuću svjetlost, u donjem dijelu prelazi u blijedožutu boju i spušta se ukoso u žlijeb u kojem se ljeska i skriva sedef. Ovalna je oblika poput male kornjače, ali glatka, neizmjerno glatka, tupa i obla u prednjem dijelu, uža prema stražnjem dijelu i postupno se suzuje prema malo izduženom zaobljenom vršku. Na vrhu je pravi sferoid, tvrda i ulaštena, savršena izgleda, ali ako je okreneš na drugu stranu, postaje dostupna, otvorena, njezine blistave obline se unutra sastaju u uski otvor u kojem se skučio puž: ranjiv, gol, drhtav, vlažan. Koliko dugo nisam vidjela sebe. Stigli su lovci. Mužjak je očito bio ranjen jer je u šumi ostavio dugu, zgaženu stazu, slomljeno granje, iskopane brazde crvene kao krv i na paprati i drveću crne tragove krvi. Ležao je na lijevom boku uz krupno deblo žutog stabla, kao da je tražio naslon prije negoli se srušio sav u krvi i izmetu. Prednji i donji dijelovi glave bili su puni krvi i prekriveni rojem muha, surla odsječena, a kljove iščupane. Pokušali su to učiniti i s nožnim noktima, ali su odustali na pola puta. U šumi oko njih sve je bilo mirno osim ptica koje su šuškale u lišću ili cvrkutale iznad 80 glava, pčela koje su zujale oko ljubičastih orhideja te sramežljivih majmuna na granama drveća. Odluče izaći iz zaklona. - Što mu se dogodilo? - upita ona dok su prilazili uz vjetar. - Zašto su ga tako osakatili? - Zar ne vidiš, izvadili su kljove? - Ali... - zašuti, ne da bi mu se usprotivila, već da bi izbjegla odgovor kojeg se bojala. Pogleda naokolo namrštena lica. - Hoćemo li se vratiti? - upita ona uz tračak nade. - Pokušajmo ići njegovim tragom do mjesta odakle je došao - predloži on - ako se slažeš. - Kako hoćeš. Šuma je bila puna svjetla kao i onog dana kad su prvi put došli, pa ipak, bilo je u njoj nečeg zloslutnog i čudnog, a izlaganje njezinim tajnama zastrašujuće, možda još i gore jer nisu znali što traže. Što ih čeka na kraju krvava traga? Još veća šteta ili tišina? Zađoše još dublje u šumu. Kao da se proteže u nedogled. Kako znati jesi li stigao u njezin najskrovitiji dio? Kilometar nakon prvog trupla naiđoše na još jedno čiji je stražnji dio ležao u potoku sprječavajući protok vode. Glava je opet bila grozno iznakažena, kljove iščupane. Sitne divlje oči mutno su zurile u njih kroz razbarušene trepavice. - Ovdje je već neko vrijeme? - upita ona tihim glasom. - Dva do tri dana. - Tko bi to mogao učiniti? - Za ovakvo klanje jedino su sposobni ljudi iz Capea - njegov glas odaje prigušeni gnjev što odavno nije osjetila. - Možda su to Hotentoti! - izjavi ona naglas ne znajući zašto je to rekla. - Možda da bi kljove prodali u Capeu. Pognula je glavu, a onda ubrzo opet podignula i rekla uzrujano: - Ma tko bili, radi se o ljudima. Tako blizu nas, a ipak ništa nismo čuli. - Mi smo dolje kod mora. Kako možemo čuti što se događa ovdje u šumi? - Dva ih tri dana - reče ona razmišljajući - vjerojatno su već otišli. - Tako je. - Što nam je učiniti? Teška crna debla ležala su napola utonula u humusu, nijemo razbacana u šipražju kao mrtva tijela. - Možemo produžiti i poći za njima - reče on. Htjela je odgovoriti: “Da. Treba poći naprijed. Još dublje u šumu dok ne stignemo, probijajući se kroz obruče zelenog raslinja, do samog središta, tajanstvene jezgre svjetlosti koja sve obasjava. Pronađimo nešto. Makar došli do nečega, da znamo gdje se nalazi, u neposrednoj blizini, na dohvatu ruke.” Međutim, ona podigne ruku do svojih prsiju, pogleda sebe i tiho reče: - Ne mogu u ovakvu stanju, pogotovu ako sretnemo ljude. Okrenu se i krene nazad. Uhvati je čudna tuga, skoro se pobuni protiv sebe. Što je drugo mogla učiniti? Ipak, povratkom su od nečega dignuli ruke, od nečega što se moglo dogoditi, čemu ona pažljivo prilazi: osjećaju, otkriću, mogućnosti. Kad su skoro došli do ruba šume, naglo se zaustave na stazi. Kakav to oštar prasak dolazi iz daljine, tolike da nije bilo moguće odrediti smjer? - Je li to bio pucanj? - upita ona. - Ili lom grane. Možda je bio pucanj. Skoro mehanički nastave se probijati kroz raslinje niz klanac, daleko od kamenita usjeka i odrona gdje su bili prilikom prvog izleta. Do svoje špilje stigli su upravo na vrijeme, prije nego što je pao mrak. On se spusti pregledati mreže. Bila je oseka. Našao je nešto ribe i ponio je sa sobom. Dim je izlazio iz špilje; vatru je već bila zapalila. Ali, kad je ušao unutra, nije bila kod 81 ognjišta. Ugledao ju je na dnu špilje kraj zamotane odjeće. Kad je vidjela da se vratio, okrene se brzo s osjećajem krivnje. - Htjela sam samo... Ponovno smota zelenu haljinu iz Capea i, izbjegavajući njegov pogled, vrati se na svoje mjesto. Onda mu priđe, uzme ribu i očisti nožem od kremena. Naposljetku, kad je podignula glavu, primijeti da se njegov pogled zadržao na njoj. - Samo sam razgledavala - reče obraza rumenih od žara vatre. - Znam. - Adame, ne ljutiš se na mene? - Zašto bih se ljutio? Otiđe do ulaza i pogleda na Mjesec koji se upravo pojavio. Htjela mu je prići, dodirnuti ranu koja se otvorila u njemu, iz njega istjerati tugu i nijemo zgražanje, ali nije imala snage jer je i u njoj bilo previše toga. Pripremala je hranu bez riječi, a on se vrati svom uobičajenom mjestu nasuprot njoj. Povremeno bi se pogledali kroz plamen vatre. Prije nego što je završio jesti, on se vrati ulazu u špilju. Ona primijeti kako vatra obasjava tamne brazgotine na njegovim leđima. Što gleda? Što osluškuje? Samo je mjesec nad vodom, a huka mora jača je od svakog zvuka. - Zar ne ideš na spavanje? - Eto me, dolazim. Zavukli su se ispod velikog kožnatog pokrivača i legli na mekanu posteljinu od lišća koje je prikupio na pustopoljini. Mirno su ležali jedan pokraj drugoga. Kao i obično, njegova ruka počne milovati njezino tijelo, grubi pokreti koji ispituju, traže. Budući da ga je voljela, ona mu se prepusti, ali duhom odsutna. Bez otpora prepusti da joj razdvoji noge i odjednom osjeti kako se njegovo tijelo ukoči. Na trenutak ostao je miran. - Vrati mi se - prošapta ona. - Ti nisi ovdje - reče on. Bez optužbe, odmjereno, smireno. - Želim biti ovdje s tobom - reče ona - ja sam ovdje. - Tvoje misli su s lovcima u šumi. - Odakle znaš? Zašto pitaš? To nije istina. - Cape Town te zove. - Nije tako. Snažno odmahne glavom na njegovu ramenu. - Nemoj se plašiti - reče on i privuče je k sebi. - Ostani sa mnom. - Ja jesam s tobom. Ne zna zašto, ali osjeti kako mu se stišće srce. Njihova mala topla špilja odjednom je izložena noćnom vjetru, u nju prodiru prošlost i sadašnjost. - Čvrsto me zagrli - preklinje ona očajnim glasom - ne znam što se događa. Drži me. Nemoj otići. Sljedećeg jutra otišao je vrlo rano, upravo nakon što se vratilo vjerno Sunce. Nisu o tome razgovarali, jednostavno je otišao i na odlasku ona mu preda torbu s hranom koju je spremila za put. Ni on ni ona nisu znali koliko će se zadržati na putu. Stavio je na sebe kožnatu pregaču, uzeo assegai, dok je pištolj ostavio njoj zbog zaštite. Išao je zaobilaznim putem od prve do druge strvine, odatle je slijedio tragove i prije podneva naišao na još tri mrtva slona. Kraj posljednjeg trupla otkrije ostatke kampiranja: mjesta sa zgaženom travom, tragove stopa i veliko ognjište s još toplim pepelom. Nekoliko klada još uvijek je tinjalo. Instinktivno podigne glavu ispitujući vjetar. Iznenadni zapuh zapalio bi cijelu šumu. Međutim, sve je bilo savršeno mirno. Ništa se nije micalo: ni lišće ni bijela mahovina. Nastavi put s čudnim osjećajem, kao da je vrijeme odjednom izbrisalo nekoliko proteklih mjeseci i vratilo ga na stazu koja nema kraja u toj pustoši i kao da, gonjen vlastitim nemirnim duhom, ponovno otkriva tragove kola koja je danima i tjednima slijedio. Krišom je s udaljenosti pratio kola sa zaprežnim životinjama, Hotentote, bijele ljude, muškarca i ženu, ženu koja je ostala sama i čekala da se nešto dogodi. 82 Bila su dvoja zaprežna kola. S ruba šume tragovi su skretali unazad i slijedili otvorenu stazu koja je išla paralelno sa smjerom kojim se on kretao. Kasno drugog jutra, kad je naišao na njih, kamp im se nalazio jedva pola dana od obale, ako se mjeri zračnom linijom. Dvoja kola i brojna stoka, barem četrdeset volova, pet ili šest Hotentota i dvojica bijelih muškaraca, jedan srednjih godina, drugi prilično mlad, obojica zarasli u bradu. Adam je ostao na pristojnoj udaljenosti bojeći se da ga ne otkriju njihovi psi. Skriven od vjetra, promatrao ih je nekoliko sati. Čini se da su jedna kola služila isključivo za prijenos robe. Velika hrpa slonovače ležala je u svežnjevima čekajući ukrcaj gomile osušene kože, nojeva perja, rogova antilopa. Sudeći po komešanju u kampu, spremali su se na polazak, vjerojatno narednog dana. Cijeli prizor potpuno je zaokupio njegovu pozornost kao i kad je prvi put uhodio Larssona. Ovaj put bilo je mnogo važnije. Teška srca izvuče se iz zaklona i uputi se prema obali. Priroda nije bila tako divlja: paprati, proteje i skupine divljih ljiljana, pokoje stablo ili grm, uglavnom nisko raslinje. Tek kad je stigao na rub klisure, iznad zelene površine mora, počne razmišljati. Znao je da ga ona dolje čeka i da će joj morati podnijeti izvještaj. To može biti kraj. Ispuni ga tuga na pomisao da sve ima svoj kraj. Vrijeme te danima može nositi kao morsku travu koja je prepuštena plimi i oseki i naposljetku si izbačen na obalu. Visoko iznad klisure jedan orao se prepustio vjetru očekujući da se nešto ispod njega pokrene. Skoro bez pokreta lebdio je na najvišim zračnim strujama kao križić na beskrajnom nebu. Jednog dana i on će kao kamen pasti na zemlju. Ono što je izgledalo nevjerojatno daleko, toliko da postade nebitno, odjednom postade stvarno, sasvim nadomak Jučer postade danas, a danas je povuklo i jučer. Zemlja nije nimalo uznemirena, nalik sjemenu čička što ga vjetar vije, tek neznatni uzdasi u prostoru. Već je kasno popodne. Poslijepodne je jutro večeri. Ona je čekala. Ne treba joj ništa kazati. Nema potrebe reći istinu. Još ništa nije znala, samo je čekala. Što god kazao, ona će vjerovati. Reći će da je naišao na grupu Hotentota koja se spremala krenuti prema Capeu s hrpom slonovače. Zatim da je pronašao napušteni logor u šumi, ali ni traga od ljudi. Isto tako vidio je kola koja su opljačkali Bušmani, tragove stoke koju su oteli, dva iznakažena tijela koja je zakopao, nikakve hrane, nikakvog drugog znaka. Ti ćeš mi vjerovati. Čak i ako znaš da je to laž, ti ćeš mi vjerovati jer to oboje želimo, jer se plašiš kao i ja. Ostajemo ovdje ti i ja, u našoj špilji iznad mora, a ona dvoja kola neka nastave pljačkati zemlju kroz koju prolaze ostavljajući za sobom znakove civilizacije na svom pogubnom putu. Ništa nas neće uznemiriti. Osluškivat ćemo u zoru krikove galebova, čvrsto ćemo se zagrliti s gorkim plodom što sam ga duboko u tebi posadio, to je naša doepa61 protiv osamljenosti. Danju ćemo skupljati školjke koje ću u nizu vezati oko tvoga struka da čujem zvuk kada hodaš. Zajedno ćemo loviti ribu, ti ćeš mi pomoći izvući mreže i zakrpati dijelove iskidane morem. Ponekad ćemo otići do šume, provjeriti stupice i donijeti malu antilopu da se nahranimo. U tvojim očima gledat ću radost i osmijeh kad zagrizeš voće koje nikad nisi vidjela. Krvlju ću krstiti tvoje dojke. Opet ću te polegnuti na pijesak i otvoriti kao morsku zvijezdu, vlažnu poput vlasulje, i osjetiti kako na mojim leđima sunce prži zrnca pijeska gdje se znoj osušio. Svirat ću na fruli od trske ih ghoerfi62 , a ti ćeš pjevati pjesmice s izmišljenim riječima da mi praviš društvo. Bit ćemo sretni, ništa nam neće nedostajati osim nas samih. Vjeruj mi. Istina je. Mora biti istina. Orao, tek točkica na nebu, sjurio se dolje na svoj plijen: možda na jazavca, zeca, tvora ili miša. Noseći nešto u kandžama, ponovno uzleti veslajući protiv vjetra. Držeći se klanca, s uzdahom se počnem spuštati niz crvenu klisuru. Bilo je kasno. - Radi se o dvojim kolima - reče kad mu je na žalu potrčala u susret i stisnula se uz njega: - Jedna su već natovarena. Spremaju se nastaviti put.