Osjećaj straha me obuzeo. Kako ćemo ovo riješiti? Kad samo pomislim da ću spavati s ovom prelijepom mladom ženom, prožmu me trnci.

Osjećaj straha me obuzeo. Kako ćemo ovo riješiti? Kad samo pomislim da ću spavati s ovom prelijepom mladom ženom, prožmu me trnci.
Kako to učiniti? Imam li izbora? Nije me samo uznemirila pomisao da ću prevariti Lydiju, već ću i Saru iskoristiti. Jednom u životu bio sam bezočan, kad sam Embethi okrenuo leđa. Ako budem spavao sa Sarom, nisam siguran da neću još jednom strašno pogriješiti. S druge strane, ako me drži svojim zakonskim suprugom i ocem svoje djece, kako bih je onda mogao iskoristiti? Nisam ja taj koji obmanjuje nju. Možda sam ja obmanut. Možda sebe obmanjujem ili sam žrtva neke halucinacije, možda se sve ovo događa u nekom snu. Njezina djeca mogu biti isto tako nestvarna kao i plavokose djevojčice na začelju kamiona, kad sam se vraćao kući da im donesem vode. Sarah je pripremila, baš kako volim, ukusno jelo od kokice s dosta češnjaka i mnogo zelene salate s orasima. “Ovo divno izgleda”, kazah. “Nisi se trebala toliko truditi.” “Znala sam da si imao težak dan”, odgovori i sjedne. “Pomislila sam da si zaista zaslužio da se potrudim.” “Jesi li za vino?” “Drage volje.” “Crno ili bijelo?” “Smiješno pitanje? Dobro znaš da nikad ne pijem bijelo vino.” “Nikad se ne zna. Uvijek nađeš načina da me iznenadiš.” “Ti si taj koji si pun iznenađenja.” Nasmijala se. “Na primjer, one svijeće u spavaćoj sobi prošle noći.” Trudim se sačuvati hladnokrvnost. “Ne bih to učinio da nisi zaslužila.” I dodam kao da želim osjetiti njezino ime na vrhu jezika: “Sarah.” “Zašto tako čudno izgovaraš moje ime?” upita. “Kako to čudno?” “Ne znam. Kao da se nisi naviknuo izgovarati moje ime.” “Ne vjerujem da će to ikad postati navika.“Davide.” Dok sam otvarao bocu vina koja se nalazila na bifeu iza stola, podigoh oči. “Što je?” “Nemaš valjda ljubavnicu?” “Ljubavnicu?!” Skoro mi ispadne vadičep iz ruke. “Naravno da nemam. Ni u snu. Odakle takvo grozno pitanje?” “Nekako si mi - čudan.” Pogleda me pravo u oči. “Otkad si se vratio kući ovo popodne, kao da se ne usuđuješ pogledati me u oči.” “To je zato što sam se danas mučio oko jedne slike, a nisam našao rješenje.” “Jučer si rekao da ti dobro ide i da si našao ono što si očekivao.” “To je bilo jučer.” “Uvijek imaš odgovor na sve.” “Kušaj ovo vino,” rekoh bez okolišanja i pružih joj čašu koju sam upravo napunio. Ona malo uzdahne, okusi vino i nasmiješi se. No, njezine oči i dalje su zasjenjivale tuga, optužba, razočaranje. Nisu više zračile mladošću kao prije. “Molim te, nemoj me tako gledati”, kažem. “Dodaj mi tanjur”, reče tiho. Trenutak kasnije nastavi: “I ja sam imala težak dan.” “Zbog čega?” “Uglavnom zbog djece.” Vrati mi tanjur, a sebe posluži krilom kokice. “Djeca su tako draga!” prosvjedujem. “Znam. U tome i je problem. Obožavam ih, Davide. Ali istodobno me sprječavaju da radim ono što zaista volim. Bar bi ti trebao razumjeti. Imao si hrabrosti napustiti nastavnički rad i potpuno se posvetiti slikarstvu. A ja...” Pa ja i ne znam čime se ona bavi, rekoh u sebi. Ne usuđujem se ni pitati. Prestala je govoriti i pogleda u svoj tanjur. Onda jednim brzim trzajem podigne glavu; uvojci crne kose oslobode joj lice. “Sjećaš li se snova koje smo nekad imali? Jesmo li čekali ovo - sve te godine?” “Nije nam bilo baš tako loše? Samo nekoliko godina ranije ne bismo se mogli ni vjenčati. Svršili bismo u zatvoru. Sad bar možemo zajedno normalno živjeti.” “Čini mi se da sve zavisi od toga što podrazumijevamo pod ‘normalno’”. Tad mi na pamet padne sasvim perverzna misao. Ako se sad posvađamo i odemo na spavanje puni gorčine i bijesa što ga se nismo riješili, onda s njom neću morati voditi ljubav. No, želim li to? U meni se odjednom nešto pobuni. Kako to razmišljam? Zar se odbacuje ovakva prilika? ( Jednom si to već učinio, ruga se glas u meni.) A što s Lydijom? “Sarah, pokušajmo se urazumiti”, rekoh polako. “Gospode Bože, to samo tebi dolikuje!” provali iz nje pravi bijes. “Uvijek si pun razumijevanja. Možda u životu ne treba biti razuman. Život treba živjeti, a ne razglabati o njemu, ne umovati. Kad smo se prvi put sreli, toliko toga nije imalo veze s razumom. Bilo je ljubavi. Bilo je radosti. Bilo je ludosti.” Sledio sam se kad se sjetih riječi koje su strašno sličile riječima izrečenim s isto toliko strasti, ali drugim glasom. Zar je samo šesnaest godina prošlo od tog dana? U drugom svijetu, u drugom životu. (Ali to se dogodilo u drugoj zemlji, osim toga ta cura nije više živa.) “Sad imamo djecu”, pokušavam. “Imamo odgovornosti. Sada smo stariji.” “Ali još nismo stari. Za ime Boga, Davide, tebi je četrdeset i četiri godine. Meni je trideset i devet. Život je još pred nama.” Dugi, pomalo drhtavi uzdah. “Možeš li to shvatiti?” Ispružio sam ruku preko stola. “Naravno da mogu.” “Onda ćeš mi pomoći?” “Hoću.”Uhvati me za ruku. “Obećavaš?” “Obećavam.” Toliko malo treba, pomislih. Ali kako održati obećanje? Upravo sam se obvezao ženi koju nikad nisam vidio prije današnjeg dana. Predivnoj, strastvenoj ženi koja me u ovom trenutku drži za ruku i koju, kad se ujutro probudim, možda više nikad neću vidjeti. U međuvremenu pred nama je ova noć koja će možda postati noćna mora. Ili neće...? “Umorna sam”, kaže ona šapatom. “Idem u krevet. Hoćeš li pospremiti stol?” “Naravno.” Odmaknula je stolicu da bi ustala. “Nemoj se zadržavati”, reče glasom u kojem su se nazirale sjenke duboke kao noć, sagne se i poljubi me u obraz. Neću, pomislih uvjeravajući sebe.