U trenutku kad su se otvorila plava vrata i ja zakoračio u kuću, zatekao sam ih na istom mjestu, u istom položaju u kojem sam ih ostavio: Sarah prstima jedne ruke drži kosu, Tommie je bio...

U trenutku kad su se otvorila plava vrata i ja zakoračio u kuću, zatekao sam ih na istom mjestu, u istom položaju u kojem sam ih ostavio: Sarah prstima jedne ruke drži kosu, Tommie je bio nagnut naprijed spreman da dubi na glavi, mala Emily s rukom ispruženom prema meni.
Kao da vrijeme nije teklo od trenutka kad sam zatvorio vrata za sobom. Vrlo neugodan osjećaj, ali, po svemu sudeći, jedino je meni to izgledalo čudno. “Ako ih ti ideš okupati”, reče Sarah, “ja ću nastaviti pripremati jelo. Njihove pidžame su već u kupaonici.” “U redu”, kazah poslušno, ponovno zbunjen nepoznatim mjestom, osobama, situacijom. Međutim, budući da sad nisam mogao doći do svog stana, drugog izbora nisam imao. Smiruje me i to što su me prihvatili bez postavljanja pitanja. Možda ničega čudnog nema u ovom mjestu, pomislio sam, nego u meni samom. Možda sam trenutačno izgubio tlo pod nogama. Tko zna, možda će sve ubrzo doći na svoje mjesto. Bolje da ne primijete moju zbunjenost. “Hajde da vidimo tko će stići prvi”, predložih i, prije nego što sam krenuo, prepustih djecu koja su veselo kričala. U kupaonici, koja se nalazila iza ugla u sporednom hodniku, kada, s velikim mekanim bijelim ručnicima na stalku pokraj zahoda je već bila spremna, a djeca su se već dopola bila skinula. U tren oka već su bila u vodi, a njihova tjelešca blistala su kao kod tuljanove bebe. Dva puta su poprskali jedno drugo i već je pola kupaonice bilo pod vodom. “Pripazite malo!” upozorio sam ih uznemireno. “Tatice, pridruži nam se”, pozove Emily. “Brzo, brzo”, požuruje me Tommie. Prije nego što sam se počeo svlačiti, za svaki slučaj zatvorih vrata. Svlačio sam se nespretno zbog nelagode, ali djeca kao da nisu ništa neobično primijetila i ubrzo se i ja nađoh u kadi. Na sreću, bila je ispunjena svim mogućim igračkama tako da nije bilo teško prikriti se. No, budući sam se žurio izaći i obući prije pojavljivanja njihove majke, oprah se na brzinu, a onda prihvatih posla i ubrzo okupah i djecu, što nije bilo lako jer su se stalno bućkala i migoljila kao jegulje. Čak i kad sam izašao iz kade i obukao se, djeca su nastojala i dalje galamom privući moju pozornost. Tommie se pretvarao pokazujući rane i posjekline na koljenu i nožnim prstima, a ja sam ih gladio i poljubio da bi me ostavio na miru. Emily je uspjela smočiti svoju dugu kosu i zahtijevala da je pogladim i osušim prije nego što se opet nije zaigrala žutom patkicom i Barbikom koja nije imala ni noge ni ruke. Mnogo moljenja i nemogućih obećavanja bilo je potrebno da bih djecu izvukao iz kade. Tommie je uvelike bio zaokupljen skupljanjem brodica, ribica i autića i morao sam uložiti golemu energiju da bih ga obrisao i navukao mu pidžamu jarkih boja. Bez mnogo zadržavanja pobjegao je iz kupaonice. Onda je došao red na Emily. “Ti se možeš sama obrisati”, rekao sam kad sam je izvukao iz kade i spustio na jedino suho mjesto na podu.Ona snažno odmahne glavom. “Ne, ne mogu”, reče, “ti me obriši.” “Onda mirno stoj.” “Moraš me podignuti na stolić.” Uzdahnem i dignem je na stolić gdje su se nalazili ručnici. Nakon što sam je kratkim potezima protrljao i obrisao, tražila je da je položim na leđa. “Nisi obrisao mog leptirića”, reče i posprdno raširi noge s izrazom sreće na majušnom licu. “Dovoljno si velika da to sama uradiš.” “Ali ti to uvijek uradiš.” Tek nakon što sam udovoljio njezinoj želji i obrisao dražesnog leptirića, ona pristane da je obučem odupirući se neprestano. Pošto sam zakopčao sva puceta tek iz dva pokušaja, osuših novim ručnikom njezinu dugu crnu kosu. Kad je konačno zablistala i zamirisala, uhvati me za ruku i povede prema dječjoj sobi u koju se ulazilo iz glavnog hodnika. Tommie je već čučao u plavom krevetiću bučno se igrajući autićima i vlakićima. “A sad je na redu priča”, reče Emily i uvuče se u svoj crveni krevetić. “Kakva priča?” “Znaš ti dobro. O trojici patuljaka.” “Gdje je knjiga?” “Nema je u knjigama, budalice”, nasmija se ona. “To je tvoja priča.” Na trenutak sam ostao bez riječi, a onda se pokušah izvući: “Znaš što, večeras ćeš ti ispričati priču o trojici patuljaka. Ti i Tommie ćete pričati pa ćemo vidjeti tko bolje zna. Slažete li se? Prihvatili su nakon nekog vremena. Emily je započela: “Nekada davno postojala je dugačka i uska bijela kuća u kojoj su živjela trojica patuljaka. Crveni, plavi i žuti patuljak... Zahvatio me čudan osjećaj, kao da čujem jeku iz daleke prošlosti. Odrastao sam s tom pričom koju mi je pričao otac. Ali godinama je nisam čuo i nisam bio baš siguran koliko me sjećanje služi. Ipak, želio sam da nastavi pričati i osjetih kako me priča uvlači u svoj svijet, kao da sam se našao na nekom mjestu koje sam davno zaboravio i tek dijelom otkrio da pripada meni. “Crveni patuljak spavao je u crvenom krevetiću”, nastavi Emily. “U plavom krevetiću”, ispravlja je Tommie. “U crvenom.” “Nije nego plavom.” “U crvenom, glupane.” “Tommie, ja mislim da će se u priči tek kasnije zamijeniti”, pokušavam se umiješati. “To je bio plavi krevetić!” uzvikne on i uspravi se. “Baš kao i moj.” “Crveni.” “Plavi.” “Hajde da vidimo što će se dogoditi ako je crveni”, predložih. “Ne, tatice, plavi.” U tom trenutku Sarah uđe u sobu. Lice joj je bilo nasmijano, ali umorno. “Dokle ste došli?” upita s vrata. “Večeras je naš red ispričati priču”, kaza Emily. “Ali Tommie stalno nešto mijenja jer je glup.” “Ti si glupa.” “Emily, pustimo neka Tommie pokuša”, reče Sarah. “Vidjet ćemo što će se dogoditi u njegovoj priči.” “Ali sve će ispasti pogrješno!” ne popušta djevojčica, crvena u licu od gnjeva. “Priče ne moraju uvijek biti iste”, reče Sarah. “Lijepo je kad nisi siguran što će se dogoditi.”“Ali ja želim znati što će se dogoditi.” “Neka čujemo Tommija kako će ispričati, onda ćeš ti biti na redu, a tata će je opet ispričati na svoj način.” Nasmiješi se vragolasto. “Onda ćemo glasovati koja nam se priča najviše sviđa.” “Što je to glasovati?” pita Tommie. “To ti je nešto crveno sa žutim pjegama”, reče Emily. “To te proguta ako nisi dobar.” “Ma..ma!” žali se Tommie. “Dobro, ispričaj nam to o krevetima”, brzo predloži Sarah. Prije nego što ga je Emily mogla prekinuti, on počne verglati nestašnom drskošću: “Crveni patuljak je spavao u crvenom krevetiću, žuti patuljak u žutom, a plavi u plavom.” Na tom mjestu nastavi Emily i, dok se priča odvijala, meni se polako vraćala iz djetinjstva, o tomu kako su patuljci izgradili brod, otisnuli se na more, a onda im je prišao dupin i odveo ih na drugu stranu gdje su posjetili patuljaste žene, narančaste, zelene i ljubičaste boje, koje su živjele u okrugloj crnoj kućici. Nakon toga dupin ih je vratio kući, ali umorni nakon dugog dana oni se u mraku zavuku u pogrješne krevete i nisu mogli zaspati. Crveni patuljak legao je u žuti krevet, žuti u plavi, a plavi u crveni krevet. Tad se netko sjeti i upali svjetlo. Otkriju da su pogriješili, svaki patuljak legne u svoj krevet i tako nastave slatko spavati sve do zore. “Dobro”, reče Sarah, brzo ustane, dobro pokrije djecu i oboje poljubi. “A sad vi spavajte u vašim krevetićima”, reče veselo, “a poslije večere tatica i ja ćemo spavati u našem krevetu i svi ćemo zauvijek sretno živjeti.