Pronašao ju je kasno popodne, sklupčanu na sjedištu vozača zaprežnih kola, među stablima divlje smokve, u vrijeme kad su ptice već tražile mjesto na granama na kojima će prenoćiti.

Pronašao ju je kasno popodne, sklupčanu na sjedištu vozača zaprežnih kola, među stablima divlje smokve, u vrijeme kad su ptice već tražile mjesto na granama na kojima će prenoćiti.
Oko nje ono što je preostalo od putovanja, ostatci koji u ovoj divljini predstavljaju dostignuća njezine civilizacije: prazne puške (iz kojih se pucalo prošle noći i tog jutra), vreće olova i baruta, suho cvijeće između stranica bijelog zaprljanog papira, preparirane ptice i pomno očišćeni kosturi, crteži životinja, stabala i lokacija na kojima su podignuti logori u blizini brjegova i rijeka, mali gmizavci sačuvani u alkoholu, duga cijev barometra koja je još uvijek izlazila iz zdjelice sa živom, lonac i kuhinjsko posuđe pokraj vatre, plahte ukrašene ručnim vezom, prostrte preko grmlja i osušena panja aloje, odjeća, još uvijek zgužvana i mokra od olujne noći, roštilj s novim slojem rđe, porculansko posuđe, na jednom sanduku iza nje zemljopisna karta čije glavne konture su definirali prvi Portugalci nakon što su cijelo stoljeće brodovima prolazili tim putom. Na uskom prostoru lijevo od središta karte ucrtani su obrisi brežuljaka, rijeka, planina i dolina, kao i geografske dužine i širine, nadmorske visine, klimatske zone, smjer kretanja vjetra, dok se ostatak prostora bijelio od praznine s tek pokojom linijom i točkom. Bila je to velika i prostrana terra incognita10 . Držeći za stražnje noge mrtvog zeca, iz čijih nozdrva je kapala krv na razgaženu travu, zadrži se dosta dugo na ulazu u zaklon napravljen od grana grubo nabacanih oko zaprežnih kola. Ona nije podignula glavu. Imao je još vremena da se okrene i ode. Ne bi ni primijetila da je tu bio; posljednji psi 10 Terra incognita - Nepoznata zemlja 13 davno su nestali s Hotentotima. Što tjera čovjeka da napusti divljinu na koju se priviknuo i krene u nedogled za zaprežnim kolima? Što tjera čovjeka da tjednima slijedi i prati zaprežna kola kao pas ili grabežljiva zvijer? Što to nosi u sebi, a nije u stanju zatomiti, što ga tjera da se neumorno vrti u krug oko zaklona i prilazi sve bliže? Još uvijek može otići. Pa ipak, kao toliko puta prošlih tjedana, on stoji i promatra tu ženu, sad baš otvoreno, iz neposredne blizine. Duga crna kosa slobodno joj pada preko uskih i pogrbljenih ramena, kao da je preko noći postala mlađa i umornija, ne više žena, prije djevojka. Plava haljina, ukrašena bijelim vezom, neuštirkana i bez umetaka i obruča, kako se nosi u Cape Townu, sada je bila zgužvana i prljava. U njoj je spavala prošle noći, a danas se, prvi put na ovom putovanju, nije promijenila niti okupala, čak ni kosu počešljala. Evo me. Pet godina je bilo dovoljno, čak i previše. Nešto ju je naposljetku natjeralo da podigne glavu, bez riječi, samo muk. Vjetar, koji je danima neumorno puhao, a prošle noći bjesnio oko zaklona i razbacao grane naokolo, strgao i iskidao na komadiće platno s krova od pletene trske, iznenada sada je zamro. - Tko si ti? Kad ga je ugledala, to je bilo prvo što je izgovorila i povukla se natrag u sjedištu od početnog šoka zbog njegove odjeće. - Zovem se Adam Mantoor. Nije se ni pomaknuo, samo je malo jače rukom zahvatio zeca. - Tko si ti? U svemu tome bilo je nečeg skoro komičnog. Priđe nekoliko koraka bliže da bi je smirio, ali ona nije shvatila njegovu namjeru, zgrabi sačmaricu i skoči na noge. - Ne miči se! On zastade, a zatim učini još jedan korak. Ona povuče obarač, ali ništa se nije dogodilo. Odbaci pušku, zbunjeno pogleda oko sebe, onda podigne jedan dugi pištolj i zavitla ga prema njemu. Brzo se morao sagnuti, inače bi bio pogođen. Sad je bio siguran. Mirno priđe kolima i spusti zeca. Ona počne uzmicati ispod platnenog krova. Kosa joj je prianjala uz obraze. On zgrabi pušku. Nakon kratke borbe ona popusti, odviše uplašena da bi se pokušala sakriti. Adam uzme šaku baruta iz jedne otvorene vreće, procijeni težinu na dlanu i dok je ona gledala razrogačenih očiju, stavi barut u cijev, polako ga nabije klinom i doda olovo. Pušku otkoči tako da je kresivo stršilo kao zmija spremna na napad i pruži pušku tako da je ukrašeni kundak bio okrenut prema njoj. Ne skidajući pogled s njegova lica, ona prihvati pušku. - Što želiš? On slegne ramenima. Jakna koju je nosio bila je prevelika za njega. - Pričekaj - ona reče iznenada, popne se u kola i vrati nakon nekoliko sekundi s bakarnim vrčem u ruci. - Brendi - rukom pokaže usta - napij se. Budući da nije reagirao, ponovi i još više naglasi: - Pij. Adam odmahne glavom i vrati vrč na prednje sjedište pokraj mrtvog zeca. - Sad moraš otići - naredi ona. Nabijena puška vrati joj samopouzdanje. - Moj suprug će se vratiti svakog trenutka. - Ne će. On se izgubio. - Ako te nađe ovdje, on će te ubiti. - S puškom punom vode? - Kako znaš...? - upita ona zbunjeno. Onda ogorčeno dopuni: - Ti si ga uhodio! Koliko dugo nas pratiš? On neodređeno mahne rukom i njezinu pozornost privuče široka manšeta na rukavu, izvezena zlatom. - To je njegova odjeća. Ti si ga ubio i prisvojio sve njegove stvari! - Odavno imam ovu odjeću. Ne, Erik Alexis nije ovo nosio kad je jučer ujutro otišao za onom pticom crvena perja. 14 Međutim, deset dana ranije, u Dnevniku je upisano: Vjerujemo da su odjeću ukrali Hotentoti.. - Znači, ti si bio taj. On opet slegne ramenima. - Ta odjeća pripada mom suprugu. - Pa, što onda? - Znaš li ti s kim razgovaraš? Da, mršaviji je od Erika Alexisa. Manje-više iste visine, ali mršaviji. Zaista izgleda smiješno u toj skupoj modroj jakni, prsluku s cvjetovima, tim hlačama bez kape i čarapa koje idu uz to i obući od grube antilop kože. Klaun u divljini. Ne znam zbog čega si došao. Ne želim te ovdje, bojim te se. Ali potrebna mi je nečija pomoć. Njega nema od jučer. Nije prvi put da odluta na ovaj način, prateći neku egzotičnu pticu ili zvijer, ali nikad prije noću nije bio odsutan. I to kakve noći. Pa ipak, uspjela je zaspati. Vjerojatno zbog umora i straha, jedva svjesna olujnog vjetra. Jedan za drugim nestali su psi, dva u borbi s lavom, jednog je odvukla hijena, druge su ubili Bušmani koje su psi progonili, dok su ostali izdajnički odbjegli s Hotentotima. Van Zyl je postajao sve neposlušniji, potkradao je brendi, zametao kavgu, skrivao se u grmlju da bi vidio kako se ona presvlači ili kupa. Onda je nestao u šikari uz pucanj pištolja. “Hotentoti će mi pomoći oko ukopa. Ne prilazi, prizor nije lijep.” Kako je samo pažljiv. A što je s noćima i ranim jutarnjim satima? Pred očima mi je zatiljak tvoje glave pri žutoj svjedosti fenjera dok pišeš Dnevnik i ucrtavaš zemljovid. Ništa nisi bolji od starog gosp. Roloffa. Da zemljovidi mogu kuhati, oženio bi se za jednog. Ništa drugo ti ne bi trebalo. Ja sam ta u kojoj gori i koja mora utažiti žeđu. Jesam li zbog ovog sve napustila i krenula na put u divljinu, s tobom, čovjekom od krvi i mesa? Jedan zemljovid, jedan dnevnik - ljudsko tijelo je odviše nestalno i nepouzdano da bi ga mogao znanstveno obraditi, previše odvratno i priprosto. Jedino imaš povjerenja u barometar i živu koja se diže ili spušta za širinu dlake. Kako si samo kaznio onog Hotentota koji ti je razbio rezervnu bočicu sa živom. Naredio si da ga se rastegne između kotača kola i promatrao kako od batina ispušta dušu dok su ti blijede švedske ruke drhtale. Te iste noći svi su nas napustili. Čudi li te što sam tako dobro spavala prošle noći? Iako uplašena, osjetila sam olakšanje i oslobođenje. Usred oluje osjećala sam se sigurnom i zaštićenom daleko više nego pokraj tebe. Ništa mi nije mogla ta silovita oluja. Evo još jedan dan prolazi i ove noći nikako ne ću moći zaspati. Negdje moraš biti. Zašto se nisi vratio ako si čuo kako pucam sve do posljednjeg metka i dok ovaj divljak nije nanovo napunio pušku? Nadam se da si napokon pronašao svoju pticu s krasnim perjem. - Odakle dolaziš? Okrenuo se i neodređeno pokazao širokim pokretom ruke prema mračnom svijetu iza sebe, prema visokim obroncima koji se blago naginju nad dubokim klancima obraslim zamršenim spletom raslinja, drvećem i grmljem koje ona nije poznavala, a koje je Erik Larsson nazivao latinskim nazivima stranim njezinu uhu. Kako si se prikladno izrazio tek jednim pokretom, bez izgovorene riječi, jer ova zemlja još nema imena, sigurno ne na latinskom jeziku. Ime još ne postoji. Ona svakako pripada tebi, možeš je zadržati. Ali, što ja radim ovdje? Vjerojatno sam tražila nešto izvan Capea i poznatih planina: ali ne ove nove planine, nove doline i rijeke, ovaj vjetar i ove kiše, sušu, tišinu. Ne ovaj svijet. Ovo mi ništa ne znači. Adam se pomakne i ona se ukoči. Međutim, on je samo uzeo zeca, ovog puta za uši, i krenuo prema posivjelu pepelu ognjišta koje je kiša isprala. Pozorno ga je promatrala. On čučne leđima okrenutim prema njoj - sad bih ga mogla upucati puškom koju je sam napunio - izvadi nož i počne derati zeca. Bila je opčinjena brzim i skladnim potezima noža kojim je skidao kožu, počevši od šapa, zatim niz noge pa do prsnog koša i trbuha. Meso iste boje. Vrati se na sjedište u kolima, položi pušku preko koljena, ali on nijednom ne podigne glavu. Napuni lonac vodom iz bačve koja se nalazila pokraj kola i ode do ognjišta kao da već dugo poznaje to mjesto. Ispod kola pronađe suha drva. Okrenutih leđa upali vatru. Na koji način? Ona osjeti mučninu od oštra mirisa trave koji je zapuhnuo dim. To je miris ove zemlje. On zagrije roštilj i na njega poslaže komade mesa. Sunce je zašlo, nebo je još osvijetljeno. Nijema tišina. Iza obližnjih brežuljaka naziru se 15 u daljini planine, drukčije od porculanskog plavetnila lanca Hottentot’s Hollanda, mnogo veće, glomaznije, nalik golemim usnulim životinjama. Dok se meso peklo i lonac ključao na vatri, Adam dovuče preostala dva vola, počne naokolo pospremati i popravljati ogradu oko logora. Svjestan je da ona promatra što radi. Dovoljno je da podigne pogled i da je ugleda. Ali što reći ako to učini? Poznajem te? Ne znam tko si? Tko si? Što radiš ovdje? Ti ne pripadaš ovdje. Ne želimo ovdje ništa znati o Capeu. Nije istina. Pet godina sam sa sobom razgovaram u ovoj divljini. Pet godina nisam bio u stanju iz glave izbiti sjećanje na onu planinu i onaj zaljev. Daleko najbolji pogled je s otoka Robben. Zakopaju te u pijesak do vrata i mokre u tvoja usta. Između njihovih raširenih nogu vidiš planinu iznad zaljeva. Majka pjeva u vinogradu: Stijeno vječna raspuknuta mene radi...11 Baka zakopčana u isheklanom vunenom pokrivaču mrmlja nešto o Padangu, o zelenom i crvenom hibiskusu i ustreptalom lišću nedirka. Ona je jela u kolima, on je ostao pokraj vatre. Nakon jela ona spusti tanjur i digne glavu. - Donesi mi vode da se okupam - naredi ona. Iza nje pod platnenim krovom gori fenjer obješen na kratkom lancu. Nije se pomaknuo. - Jesi li me čuo? - Donesi sama vodu. Čak i na svjetlu vatre primijeti kako joj lice problijedi. - Ne dopuštam da tako sa mnom razgovaraš - reče ona ljutito. - Ja nisam rob. - Što radiš ovdje? - Mislio sam, treba ti pomoć. - Ne budi drzak. - Zbog čega? Mirno ustane. - Ne želim te ovdje - plane ona s prizvukom histerije u glasu. - Sve mogu sama. On gleda kako sva blijeda, stisnutih zuba, silazi s kola, prilazi vatri blizu njega i uzima lonac s kipućom vodom. Kad se vratila kolima, okrene glavu i zlobno dobaci: - Izgleda da ne znaš gdje ti je mjesto. Nije odgovorio. - Čim se moj suprug vrati... Ne žureći, on se okrene i počne stavljati nove komade drva na vatru da se ne bi ugasila preko noći. Malo kasnije, kad se udaljio od vatre zbog dima, ugleda njezinu siluetu kako se nazire kroz platno. Vjerojatno je bila blizu fenjera, jer sjenka je bila pretjerano velika, ali nije mogao skinuti pogled. Nikad nije bio tako blizu. Svlačila se. Sagnuta iznad kade, počela se prati, ruke i tijelo oslobodili su se haljine. Vidio je iz profila kako joj se njišu dojke, okrugle i jasna oblika, ne više nešto nabreklo ispod čipke i volana. Bijela, s tvojom crnom sjenom. Pet godina sam jedino vodio razgovor sa samim sobom ili grupicom Hotentota lutalica, istinskih ljudi, koje sam sretao u slobodnom kretanju divljinom koju sam sam odabrao. Te noći, na povratku s otoka, posrćući po pijesku, nakon što sam se skoro utopio u moru, na svjetlosti mladog mjeseca, dok se vjetar lijepio za moje vlažno tijelo, te noći sam odlučio, jer sam znao, ovo je put k slobodi. Ona stalno izmiče, negdje u daljini čeka na mene. Iza koje planine počinje, preko koje rijeke? Vratiti se ovim putom, vratiti se ljudima, svom djetinjstvu? Gdje te jug prestaje vući kao plimni val? Evo sad tu stojiš, a njezina sjena nazire se kroz platno. Nisi čak toga svjesna ili me toliko prezireš da ti nije briga? Dok češljaš kosu, miču ti se ramena i ruke. Kad se okreneš, vidim vrhove tvojih čvrstih bradavica. Ti, krajnje nedostižna, nedodirljiva, ti, bijela ženo. 11 Rock of ages, cleft for me (Stijeno vječna, raspuknuta mene radi) - Iz Bi- blije: prva poslanica Korinćanima 10:1-4. Aluzija na stradanje Kristovo za nas, pa i “mene radi”. 16 Oko njih krug od nabacanih grana i stabala divljih smokava. Izvan tog kruga posvuda beskrajno prostranstvo koje ih ograničava, svodi na ono što jesu. U mraku, ubrzo nakon što se u kolima ugasilo svjetlo i topli miris fitilja svjetiljke nestao, probudi se životinjski svijet. Plamen vatre na ognjištu smanjio se tek na žar. Prošle noći, dok je zavijao olujni vjetar, ni glasa od životinja. Večeras su se vratile, u početku se oglasile iz daljine, a onda priđoše sasvim blizu. Šakali su se oglasili smijehom, divlji psi lavežom. Onda taj zvuk što ga se najviše plašila i od kojeg se ježila: plač hijena, u početku sasvim tih, a potom sve glasniji, dok nije dostigao vrhunac, kao da želi naglasiti taj mrak. Mjesec se još nije pojavio. Erik Alexis bi znao kad se smanjuje, a kad raste ili nestaje. Erik Larsson bi sve znao. Hrane li se noćas njime? Ili ovamo dolaze kroz ogradu koja ničemu ne služi, prolaze pokraj vatre koja ih je vjerojatno privukla? Vodeni konji će izaći iz vode i iz mraka se pojaviti na svjetlu. One noći smo sjedili za malim stolom pokraj rijeke i igrali šah s fenjerom između nas kad se odjednom pojavilo nešto golemo. Zgrabio si fenjer i u širokom krugu počeo trčati sve dok ti Hotentoti nisu doviknuli da se oslobodiš fenjera. Daleko si ga bacio i nastavio trčati u suprotnom smjeru, a životinja se sjurila na fenjer, zdrobila ga na zemlji i odjurila. U Dnevnik si zapisao samo sljedeće: “Otkrio da neke životinje, u ovom slučaju vodene konje, privlači svjetlo, umjesto da ga se boje”. Podigne se iz kreveta, otpuže naprijed i otvori jedan kraj platnenog krova. Na licu osjeti hladnoću noći. Unutra je bilo zagušljivo. Nakon nekoliko trenutaka prepozna u mraku pokraj vatre njegovu tamnu siluetu. Osjeti potrebu da ga zovne, ali što bi rekla ili zapitala? Glas u grlu ne može kontrolirati. Nalazi se u blizini, a toliko je mračno da ne može razaznati gleda li prema njoj. Hoće li ovako stražariti cijelu noć? Zašto bi to činio? Ona ne želi da on bude ovdje. On je prijetnja njezinoj slobodi, njezinu miru, prijetnja njoj samoj. Pa ipak, da nije ovdje ove noći, sigurno bi umrla od straha. Treba li mu ponuditi pušku? Ili je dovoljno da ta visoka tamna silueta sjedi ondje u mraku, odjevena u odjeću njezina supruga, preveliku za njegovo tijelo? Elisabeth spusti kraj platna. Ruke joj drhte, a dlanovi su vlažni. Povuče plahtu sve do lica. Sklopi oči, a u mislima joj se pojavi stablo murve i crveni plod koji puca od zrelosti. Bože, noćas se ove hijene neće prestati dozivati. Nije baš lijepo za oči, rekao je. Lice joj gori kao onog dana na drvetu. On se prvi vratio u logor smješten među stablima divljih smokava. Došao je iz uskog klanca koji se ugnijezdio između brežuljaka prekrivenim zelenim raslinjem. Vrlo je vruće, još više u odjeći na koju nije naviknuo, a hodao je od ranog jutra. U antilopinoj koži nosio je malu zalihu prošaranih jaja. Pažljivo ih je spustio pokraj vatre i položio u šupljinu jednog drveta. Kad je podignuo glavu, ugledao ju je kako prilazi iz šumarka sa suprotne strane, onako visoka u dugoj haljini koja lagano leprša oko njezinih dugih nogu, dok joj pramenovi crne kose prianjaju uz vlažno čelo i lice. Kad je došla bliže, primijeti da je vrlo blijeda, plavkasta boja nazire se oko usta, a na gornjoj usni kapljice znoja. Nije ni svjesna njegove nazočnosti. Prošla je sasvim blizu njega, došla do kola, ondje se zaustavila, pomalo zadihana, rukama stegnula blatobran i naslonila glavu na unutarnji dio lakta. Rukavi su joj zavrnuti i jasno se mogu vidjeti sitne dlačice na podlaktici. Primijetila ga je tek kad je konačno ustao; uplašena, trgnula glavom, ali kad ga je prepoznala, smirila se i ponovno spustila glavu. - Hoćeš li...? - progovori, ali zastade teško dišući i stišćući zube. Nije završila pitanje, već je otišla iza kola, vrčem zahvatila malo vode, ulila u čašu i vratila se natrag. Čitavo vrijeme promatrao ju je hladno, možda i pomalo zlobno. - Sunce ti puno smeta? - zapita malo kasnije. - Ne smeta - reče ona tvrdoglavo. - Ništa to nije, jedino... Njezino tijelo kao da se zgrči. Žurno ustane i otrči iza kola gdje začuje kako povraća. Trgne se i osjeti krivim. Da bi se nečim zabavio, počne lomiti grane za večernju vatru, ali 17 ubrzo prestane. - Jesi li bolesna? - upita. - Nisam. Sjedne oslanjajući se kao i prije, na kotač. Razvezala je kosu. Duga, mekana i tamna, pala joj je na ramena. - Nešto nije u redu - bio je uporan. - Očekujem dijete. Iznenada se bijesno uspravi. - Nema pravo ostaviti me u ovakvom stanju. Nikad nije ni za koga mario osim za sebe. Međutim, odviše je umorna da zadrži bijes. Malo kasnije zapita: - Nisi ništa našao? - Nikakvog traga. Pretražio sam cijeli klanac. Olujna kiša sve je isprala. Još je bilo rano, ali ipak odluči zapaliti vatru i staviti vodu u lonac. S prizvukom jadanju u glasu, koji joj je bio mrzak, rekla je: - U nekoj drugoj situaciji sunce mi ne bi smetalo. To je zato što je... I dalje je šutio. - Znala bih šetati miljama u Cape Townu - nastavi. - Svaki put kad bi majka okrenula leđa. Uvijek je tražila da ponesemo nosiljku sa sobom. Jednom sam se popela na Table Mountain. Pričekala je da nešto kaže. - Često bih se penjala na Lion's Rump, naravno i na Head12. Ali, samo jednom na Table Mountain. Zar nije čudno kako izgleda plosnata kad se gleda odozdo, a u biti uopće nije ravna? Sve sam krš i kamen pokriven grmljem. Postoji neka vrsta ploda, nalik šišarki, koji naglo odskoči kad ga pritisneš rukom. Još je bila blijeda, ali joj se rumenilo vraćalo na lice. - Kad bi se muškarci penjali na planinu, uvijek bi se vraćali s tim plodom i tražili da zatvorimo oči i otvorimo šaku. Posvuda bi nastali vika, hihot i suzdržani smijeh. Nisam to trpjela. Gore je bilo vjetra. Hridine, išarane sivilom, spuštale su se sve do mora. To plavo more kao da se protezalo u beskraj. Dok sam stajala ondje, čudan bi me osjećaj preplavio, želja da učinim nešto nepromišljeno, što inače na drugom mjestu nikad ne bih uradila. Otvori oči, skoro iznenađena njegovom nazočnošću. Osjeti se nelagodno. - Poznajem tu planinu - reče on preko volje. - Mnogo puta sam se popeo na nju. - Jesi li i ti promatrao more? - Jesam, gledao sam ga. - Nije mi se silazilo. Zbog čega razgovara s njim na ovaj način, bez daha, kao gradska djevojka na nekom balu koja se trudi zadržati pozornost mladog časnika s broda koji je došao u posjet gradu ili nekog službenika koji je došao iz domovine ili se onamo vraća. Svaku malu dogodovštinu preuveličala bi preko svake mjere, bilo da se radi o pikniku, izletu, uzbuđenju koje je osjetila prilikom pisanja nekog pisma ili o pripremama prije nego što topovski pucanj odjekne nad zaljevom i zastava se spusti i kad žene u krčmama počnu razvodnjavati vino u svojim čašama. - Obično bismo odlazili na planinu po drva - nastavi on preko volje i pomalo zlovoljno. - Ostali bismo gore čitav dan i vraćali se sa zavežljajima tek u sumrak. - Vjerojatno je bilo teško nositi drva. - Nimalo. Pustili bismo zavežljaje da se kotrljaju niz padinu, a zatim bismo ih objesili o motku i tako nosili. Ništa joj se iz očiju nije moglo pročitati. - Ti si rob - rekla je. - Ne, nisam! Voda je proključala.