Sjeti se onih dana kad su se penjali u potkrovlje. Nakon igre ili dnevnih poslova Lewies i ja uvijek bismo ondje odlazili.

Sjeti se onih dana kad su se penjali u potkrovlje. Nakon igre ili dnevnih poslova Lewies i ja uvijek bismo ondje odlazili.
Ostala djeca Baasa14 bila su za nas još mala. Za vrijeme dugih ljetnih dana goli bismo se kupali u hladnom planinskom potoku iza srebrnih stabala i tek posađenih hrastova. Sjeti se vožnje na cisterni punoj vina na putu prema hangaru Kompanije u gradu. Ili postavljanja stupica za sive gazelice koje su rano jutrom gazile po pšenici i ječmu. Ili jahanja na golim leđima teladi s one strane najdaljeg zida obora i valjanja u prašini i balegi, a nakon toga uvijek penjanja drvenim ljestvama do visokog potkrovlja gdje bi nas dočekao slatki miris grožđa koje se u jesen sušilo nakon branja zrelih kao med slatkih grozdova. Čučali bismo u tom mirisnom predvečerju okruženi prerađenim kožama, hrpama biljnog čaja i dvama lijesovima od žuta drva, uvijek spremnima, ispunjenima isušenim voćem, a ja bih mu pričao bakine priče koje bi mi došle na um. U početku smo uvijek zajedno u dvorištu iza kuće slušali baku kako priča nižući zvučna imena koja su joj navirala iz sjećanja: Tjilatjap, Palikpapan, Djocjacarta, Smeroes, Padang i Burubudur, ali kad su joj se ruke skvrčile od artritisa i postale beskorisne za obavljanje poslova, Baas joj je podario slobodu i ona se preselila u grad, u malu kućicu od drva, ilovače i trave koja se nalazila visoko prema Lion' s Rumpu. Otada sam Lewiesu morao prepričavati njezine priče dok smo sjedili u potkrovlju i jeli slatko grožđe. U tome nije bilo nikakve tajne i pristup potkrovlju i podrumu nikad nam nije bio zabranjen. Biti okružen mirisom cimeta, divljih ukiseljenih smokava i štavljene kože bilo je dio naše dnevne rutine. Stoga nikad nisam shvatio što se dogodilo onog dana kad je Lewies otišao u Hout Bay s ocem i nekim strancem koji je došao iz domovine. Oko četiri sata poslijepodne, kad sam silazio s planine gdje sam tražio ptičja jaja, osjetim glad i popnem se u potkrovlje da bih uzeo grožđe. Kad sam se spustio niz ljestve, zaustavi me Madam15 . - Adame, što to imaš u ruci? - Grožđe, Gospođo - pokažem joj. - Gdje si ga uzeo? - Gore, Gospođo. U potkrovlju, Gospođo. - Tko ti je dopustio? - Ali, Gospođo! Isto sam rekao i njemu kad su se vratili predvečer i nakon što me je ona odala: - Ali, Gospodaru. Ali, Gospodaru! Prije nego što sam shvatio što se događa, on pozove dva roba i naredi da me razapnu na drvena kolica i strgnu odjeću s mene. Počeo sam plakati kad se remen oko zapešća i gležnja 14 Baas (afr.) - Gospodar, gazda. Tako su robovi oslovljavali svog vlasnika 15 Madam (afr.) - Gospodarica, gazdarica. Tako su robovi oslovljavali ženu svog gospodara. 20 zasjekao u moju kožu. - Ali, Gospodaru, Lewies i ja uvijek smo se gore penjali zbog grožđa! On se okrene prema Lewiesu koji je još uvijek pridržavao konje. - Lewies, je li to istina? - Tata, to je laž. Eto što je rekao moj nerazdvojni drug s planinskog potoka, s cisterne s vinom i s jahanja na teladi izvan zidne ograde. To je laž. - Još si mlad, Adame, i moraš naučiti lekciju. Ovog puta samo dok popušim jednu lulu. Sjeo je na zadnju prečku ljestvi i zapalio lulu hladno promatrajući kako me dva roba udaraju po bedrima i stražnjici s dvama čvrstim korbačima od nosorogove kože i, precizno kao nožem, sijeku sve dok s mog tijela nije potekla topla krv. Malo kasnije Gospođa donese smeđu kutijicu i utrlja sol u posjekline sve dok nisam počeo skričati i mokriti u kolica. - Ali, majko, i on je bio sa mnom - rekao sam ridajući i tresući se od groznice ispod gomile koža dok je ona nježno travama mazala moje rane. Nije pustila ni suze. Kao i uvijek, bila je mirna. - Mama, Lewies me je ondje uvijek vodio. Nikad mi nije zabranio. A sad je rekao Gospodaru da lažem. Majko, to nije pravo! - Kako znati što je ispravno? - reče ona blagim glasom. - Pogledaj mene. Rođena sam kao Hotentot i po zakonu bih trebala biti slobodna. Ali, Honkhoikwa, bijeli ljudi ravne kose, znaju bolje. Na njima je da odlučuju, a nama da slušamo. - Nije u redu, majko! - Bolje ti je slušati prije nego što ostaneš bez kože na stražnjici. - Ali, majko, ja to ne razumijem. - Što imamo razumjeti? Aobe, smiri se sada. Pst. Gospodar je rekao da rano ujutro moraš na posao. Aob. To sam ja. To je moje ime. Ime kojim me je nazvala, koje nikome nije poznato osim njoj i meni. Adam, to je za ostali svijet, ali Aob je za nas dvoje, kad joj ruke u mraku miluju moje tijelo, Aob, kad mi priča o svom narodu koji se slobodno kreće divljinom preko planina slijedeći svoju stoku i ovce debelog repa dok godišnja doba dolaze i prolaze zadržavajući se na kamenim grobovima velikog lovca Heitsi-Eibiba16 razbacanima po bespuću. Aob i ovdje, u ovom trenutku. Međutim, ja sam joj rekao: Adam Mantoor. Tog dana prvi put sam otkrio razliku. Jedno ja, za Honkhoikwe17, i drugo, tajno ja, za mene i moju majku. Donijela je to ime iz nekog bezimenog kraja iza brojnih planina. - Iz tebe mogu isisati zmijski otrov - rekla je starica, kad me je našla u blizini termitnjaka, pljujući otrov preko mog ramena. - To mi nije teško. Ali ništa ne mogu protiv otrova Honkhoikwa. - Jaja su skuhana - dao joj je na znanje. Sjedila je na kolima. Fenjer je visio iza nje pod platnenim krovom. Lice joj je tamne boje kao i njegovo. Ukočeno, uzdignute glave, priđe vatri po svoj tanjur i zaustavi se oklijevajući prije nego što je krenula natrag. - Slušaj - reče - nisam mislila ... kad sam rekla... Stvar je u tome što više ne znam što će se dogoditi. Bila sam tako sigurna da ćemo ga danas pronaći. - Pričaj mi o Cape Townu - prekine ju on osorno. - Što te zanima o Cape Tovvnu? Zašto pitaš? - Zbog toga sam i došao. - Nemam ti reći što već... Odavno smo krenuli. Jedva se sjećam. Kad se vratim natrag u mislima, razmišljam o davnim stvarima iz djetinjstva. - Želim znati. Sjela je. Malo potom je progovorila gledajući mimo njega kao da nije tu. 16 Heitsi-Eibib (hot.) - U Hotentotskoj mitologiji legendarni heroj kojemu Hotentoti podižu nadgrobne spomenike u vidu gomile kamenja; bog lovac koji se stalno rađa. 17 Honkhoikwa (hot.) - Hotentotski naziv za bijele ljude. 21 - Nedjeljom smo odlazili u veliku crkvu. Majka je uvijek htjela biti što bliže propovjedaonice, ali sjedišta su bila označena određenim redom. Onda smo odlazili u Utvrdu. Ondje smo odlazili na sve prijame. Dolaskom brodova ulice bi se ispunile svijetom. Uvečer, prije večere, izašli bismo na verandu, odrasli uz čašu bijelog vina s malo apsinta ili aloje. Otac bi mi ponekad dopustio da malo gucnem. Poslije večere žene i djevojke okupile bi se u jednoj prostoriji, uz razgovor ili igru, dok bi muškarci ostali u susjednoj prostoriji ili ponovno na verandi u ljetno vrijeme, a robovi bi im donosili lule, duhan, arak i sopies18. Ja bih se uvijek krišom izvukla da promatram i slušam što govore. Njihovi gromki glasovi, koji su vani bučno vodili razgovor ili se smijali, više su me privlačili od žena s delikatnim šalicama kave ili zašećerenim vinom i alka seltzerom. Pogleda ustranu kao i uvijek kad bi zaboravila na njegovu nazočnost. Nije se mogla obuzdati, kao da dugo vremena nije govorila. - Jednog dana održavala se u Utvrdi borba bikova. Bilo je nedjeljno popodne. Dvorište su ogradili i unutra pustili bika. Golema životinja, potpuno crna, plećata i zastrašujućih rogova. Još uvijek su mi pred očima mišići koji su se kretali ispod kože poput zečeva u trku. Sjećam se kako je dahtao, dizao prašinu i jurišao na ogradu. Začuo se lom drveta i vrisak žena. Onda su pustili pse koji su navalili na bika. Čim su ga ščepali za gubicu, zavitlao ih je u zrak kao staru krpu. Ali bilo ih je odviše, napadali su ga sa svih strana, na ramena, stegna, trbuh, rep, gubicu. Uz lavež, skičanje i riku, buka je bila zaglušna. Bik je u jednom trenutku posrnuo i pao na zemlju. Nekoliko pasa počelo je otkidati komade mesa. Bilo je strašno, a svjetina je pobješnjela. Onda se bik opet uspravio na noge. Gubica mu je bila potpuno izderana i okrvavljena, ali on je i dalje mlatio oko sebe. Nekoliko puta je rogovima zakvačio psa. Crijeva su mu prekrila glavu i krv mu je tekla na oči. Htjela sam otići, jednostavno nisam mogla više gledati, imala sam osjećaj da ću povratiti svakog trenutka. Međutim, noge su mi bile odveć slabe da me odvedu. Počela sam plakati. Od velike buke i vriske nitko me nije čuo. Nakon dužeg vremena ponovno sam dignula glavu. Bik je bio na zemlji, psi su se tukli između sebe i trgali bika na komade. Ništa nije ostalo od njegove prekrasne kože i onih gipkih mišića, sve je bilo pokriveno krvlju, pijeskom i balegom. Nisam znala da umiranje može biti tako prljavo. I toliko nepotrebno. Bio je tako snažan, svi mu mišići u pokretu. Na kraju sve je bilo prljavo od balege, pijeska i krvi, ničega lijepog, nestala je snaga, samo jedan užasan, prljav nered. Brižne u plač. Tako čvrsto je držala tanjur da se prepao da će ga slomiti. - Zašto si sve to ispričala? - upita on zapanjeno. Zatrese glavom. Polako dođe k sebi i isprazni nos. Dugo je sjedila i zurila u hranu na tanjuru. Nije još čuo najgore, pomisli ona sva iznemogla. Naime, kad smo se vratili kući, više nisam bila uzrujana niti utučena. U sebi sam osjetila neko olakšanje, kao da sam našla rješenje za sve što me je tištalo. U glavi mi se zavrtjelo, kao kad mi je otac nekoliko puta ponudio da okušam arak. Osjećala sam se kao da sam bila svjedok zaista divnog prizora. Perinu je prostrla po travi. Da se ne bi pomaknula, stavila je na jednom kraju staklenke od brendija u kojima su bili gušteri i nekoliko zmija, a na drugom kraju, koji je pritisnula koljenima, otvorila je veliku kartu, nacrtanu od Erika Alexisa Larssona, na kojoj su se nazirale uske usitnjene linije i oznake s detaljnim objašnjenjima, dok se svuda naokolo nalazio prazan prostor s natuknicama Kolba i De La Caillea, kao i lovaca na slonove te Hotentota koji su dali informaciju u zamjenu za ogrlice od staklenih kuglica, brendi ili par traka duhana za žvakanje. Pogledaj, za ovo sam sigurna, ucrtano je i s vrlo preciznim opisom, ova rijeka nesumnjivo teče u ovom smjeru, ovaj planinski lanac sa svim brežuljcima sam ja istražila i ucrtala, a u ovoj dolini ljeti pada vrlo malo kiše. Ali što s ostalim prostorom? Doslovno, sve je moguće, možda se radi o carstvu Monomotape19, područja gdje