Čim sam izašao, prošli su me žmarci zbog laganog vjetrića koji mi je zašao za vrat i obavio cijelo tijelo. Moji budući sugrađani postali su mi neprijatelji. Dok mi je srce glasno tuklo, osjećao sam pištolj na boku. Pušio sam i promatrao svijet kroz dim cigarete.

Čim sam izašao, prošli su me žmarci zbog laganog vjetrića koji mi je zašao za vrat i obavio cijelo tijelo. Moji budući sugrađani postali su mi neprijatelji. Dok mi je srce glasno tuklo, osjećao sam pištolj na boku. Pušio sam i promatrao svijet kroz dim cigarete.

Čuo sam zvonce, pogledao unutra, a on je i dalje čitao novine. Sa skupinom posjetitelja vratio sam se u šator. Sjeo sam tri reda iza njega, program se nastavio, a ja sam osjetio vrtoglavicu. Ne sjećam se što sam vidio, osluškivao i čuo. Mislio sam samo na jedan zatiljak. Zatiljak uredno obrijanog, skromnog čovjeka. Kasnije sam gledao izvlačenje brojeva iz ljubičaste vrećice; pročitali su broj koji je osvojio nagradu. Jedan krezub starac ushićeno se popeo na pozornicu. Anđeo, u istom dvodijelnom kupaćem kostimu, s velom preko lica, čestitao mu je. Odjednom se sa lusterom u ruci stvorio čovjek koji je na ulazu trgao karte. “Bože, pa to je luster sa sedam krakova!” povikao je starac. Nakon što je publika iza mojih leđa počela glasno negodovati, shvatio sam da uvijek pobjeđuje isti starac i da se svake večeri isti luster vadi iz svoga plastičnog omota. Anđeo je u ruci držao bežični mikrofon koji uopće nije pojačavao njegov glas ili nešto što je izgledalo kao kakva kopija mikrofona te pitao: “Kako se osjećate? Jeste li uzbuđeni?” “Vrlo sam uzbuđen i sretan. Bog vas blagoslovio!” rekao je starac u mikrofon. “Život je lijep. Unatoč svim nedaćama i tuzi, ne bojim se biti sretan, niti se toga sramim.” Nekoliko ljudi mu je zapljeskalo. “Gdje ćete objesiti luster?” pitao ga je anđeo. “Kakva sretna slučajnost”, rekao je starac i pažljivo se nagnuo prema mikrofonu, kao da je ispravan. “Zaljubljen sam, zaručnica me jako voli. Uskoro ćemo se vjenčati i useliti u novu kuću. U njoj ćemo objesiti ovaj luster sa sedam krakova.” Začuo se pljesak, a kasnije sam čuo kako viču : “Poljubi ga.” Kada je anđeo nježno poljubio starca u oba obraza, svi su zašutjeli. Starac se u tišini iskrao s pozornice s lusterom u ruci. “Ali nas nikada ne izvuku”, rekao je srditi glas. “Šutite i dobro me slušajte”, rekao je anđeo. Nastao je isti muk kao i za vrijeme poljupca. “Jednog će se dana sreća i vama osmjehnuti. Ne zaboravite da će doći vrijeme kada ćete i vi biti sretni. Nemojte gubiti strpljenje i proklinjati život. Ne budite ljubomorni na druge, čekajte. Ako naučite živjeti ljubeć život, shvatit ćete što morate učiniti kako biste bili sretni. Tada ćete me ugledati, bez obzira na to nalazite li se na dobrom putu.” Lascivno je podigao obrve i rekao: “Anđeo sreće svake je večeri ovdje, u simpatičnom gradiću Viranbagu.” Čarobno svjetlo koje ga je obasjavalo zamijenila je svjetlost gole žarulje. S ostalim posjetiteljima izašao sam iz šatora, nastojeći zadržati udaljenost od svoga cilja. Vjetar je snažno puhao. Osvrnuo sam se oko sebe i u trenutku se našao nekoliko koraka iza njega zbog ljudi koji su se skupili. “Gospodine Osmane, kako je bilo? Je li vam se svidjelo?” upitao je čovjek s pustenim šeširom. “Ne previše”, odgovorio je on. Pod pazuhom je držao novine i brzo se udaljavao. Kako to da mi prije nije bilo palo na pamet da je promijenio ime, kao da bježi od toga da bude Nahit i odustaje od svega onog što ga je činilo Mehmetom? Bi li uopće razmotrio tu mogućnost da mi je kojim slučajem pala napamet? Ostao sam iza njega i pričekao da se malo udalji. Pažljivo sam promatrao njegovo mršavo, malo pogrbljeno tijelo. To je taj tip u kojeg je moja Džanan bila ludo zaljubljena. Krenuo sam za njim. Među svim brojnim gradićima koje sam do sada vidio, Viranbag je imao najviše stabala. Čovjek kojeg sam slijedio hodao je žurnim koracima. Kada je došao do ulične svjetiljke, na trenutak ga je obasjala svjetlost slična blijedoj svijetlosti s pozornice. Kasnije se približio stablima kestena i lipe te nestao u nemirnoj, vjetrovitoj tami okruženoj lišćem. Prošao je preko gradskoga trga, pored kina Novi svijet i ispod blijedih neonskih svjetala slastičarnice, pošte, ljekarne i čajane, pod kojim je njegova bijela košulja postajala blijedožuta, narančasta, plava i crvenkasta te ušao u jednu od stražnjih ulica. Kada sam primijetio da jednolike trokatnice, ulične svjetiljke i stabla koja šušte stvaraju besprijekoran prizor, osjetio sam kako me prolaze žmarci zbog užitka koji sam osjetio slijedeći ga i koji su prema mome mišljenju osjećali svi agenti poput Serkisofa, Zenitha i Seikoa pa sam se velikom brzinom počeo približavati bezličnoj bijeloj košulji, kako bih svoj posao priveo kraju. Začuo sam buku te sam, pomislivši da me neki od agenata slijedi, stao u kut. Zbog snažnog udara vjetra, staklo jednog prozora se slomilo, a osoba koju sam slijedio okrenula se i na trenutak zastala. Razmišljao sam o tome kako me nije primijetio i prije nego što sam otpustio osigurač na svome Waltheru, izvadio je ključeve, otvorio vrata i u trenu nestao u bezličnom betonskom zdanju. Čekao sam sve dok jedan od prozora na drugom katu nije obasjala svjetlost. Odjednom sam shvatio da sam posve sam, poput ubojica i onih koji bi to tek mogli postati. Ulicu niže od ove koja se smjerno podredila zakonu perspektive, skromna neonska svjetla svratišta Smiraj njihala su se naprijed-natrag, obećavajući mi strpljenje, pamet, spokoj, krevet i dugu večer u kojoj ću iznova moći promisliti o svome životu, odluci da postanem ubojica i svojoj Džanan. U beznađu sam otišao onamo, recepcionar me pitao želim li sobu s televizorom i samo zato što me to pitao rekao sam mu da želim. Čim sam ušao u sobu, upalio televizor i ugledao crno-bijele prizore pomislio sam da sam donio dobru odluku. Večer nisam namjeravao provesti kao usamljen, strašan ubojica, već uz vesele zvuke crno-bijelih prijatelja koji toj raboti nisu pridavali nikakvu važnost zato što su se tako često njome bavili. Pojačao sam zvuk. Kada su nakon nekog vremena muškarci naoružani pištoljima počeli vikati jedni na druge, a američki automobili ulaziti u zavoje kao da klize, osjetio sam olakšanje i spokojno pogledao kroz prozor prema srditim stablima kestena. Bio sam nigdje i svugdje te mi se zbog toga činilo da se nalazim u središtu svijeta koji ne postoji. Kroz prozor moje sobe u simpatičnom, zamrlom hotelu u središtu svijeta dopirala su svjetla sobe u kojoj se nalazio čovjek kojeg sam želio ubiti. Nisam ga vidio, ali bio sam zadovoljan što se on te večeri nalazio ondje, a ja ovdje. Moji prijatelji na ekranu počeli su pucati jedni na druge. Kratko nakon što se ugasilo svjetlo u njegovoj sobi, zaspao sam uz zvuke pucnjave, ne razmišljajući o smislu života, ljubavi ni značenju knjige. Ujutro sam ustao, okupao se, obrijao i otišao iz hotela, ne ugasivši televizor koji me obavijestio da će u cijeloj zemlji padati kiša. Rukom nisam napipao svog Walthera, niti sam poput mladića koji se sprema počiniti ubojstvo iz strasti pogledao u ogledalo u svojoj sobi i naljutio se. U ljubičastom sakou sigurno sam izgledao kao optimističan student koji tijekom ljetnih praznika ide od grada do grada i pokušava prodati primjerke Enciklopedije slavnih i Enciklopedije republike. Ne bi li se takav student, kada pokuca na vrata ljubitelja knjige, čije ime je čuo negdje na selu, nadao da će s njime dugo razgovarati o književnosti i životu? Odavno sam znao da ga neću odmah ubiti. Namjeravao sam reći da sam se stubama uspeo na kat i pritisnuo zvono, no to je bilo nekakvo električno zvono koje se, kao da oponaša kanarinca, oglasilo “živ, živ”. Čak su i posljednje novotarije stigle do gradića Viranbaga, a ubojica uspijeva pronaći svoju žrtvu čak i ako je propala u zemlju. Filmske žrtve u takvoj situaciji ponašaju se kao da žele dati do znanja da sve znaju pa kažu: “Znao sam da ćeš doći.” To se nije dogodilo. Iznenadio se, međutim nije ga iznenadilo to što se iznenadio, već je to prihvatio kao nešto posve normalno. Iako mu je lice bilo malo drugačije od onog kakvog sam ga pamtio i kojem sam u svojoj mašti pridavao dubokouman značaj, bio je lijepo građen, i da, bio je zgodan. “Gospodine Osmane, došao sam”, rekao sam. Uslijedila je tišina. Obojica smo se odmah pribrali. Posramljeno je pogledao mene i vrata, kao da me uopće ne namjerava pozvati da uđem te rekao: “Zajedno ćemo izaći.” Odjenuo je sivu jaknu koja sigurno ne može zaustaviti metak. Zajedno smo izašli i hodali ulicama koje su izgledale kao imitacije ulica. Na nogostupu nas je dobro promotrio jedan sumnjičav pas, a grlice na vrhu stabla kestena utihnule su. Džanan, vidi kako sam se sprijateljio s njime. Zaključio sam da je malo niži od mene, a u hodu - ili kako da to kažem, u skladnosti načina na koji su mu se pri koraku spuštala i podizala ramena - koji je bio najočitija karakteristika tipova kao što sam ja, nisam primijetio nikakvu sličnost sa sobom. Tada me pitao jesam li što doručkovao, želim li nešto pojesti, ponudio me čajem i rekao da na postaji ima kave. U pekarnici je kupio dva vruća peciva od lisnatog tijesta, svratio je u trgovinu živežnim namirnicama, rekao da mu narežu sto grama ovčjeg sira i zamotaju ga u papir. Anđeo s plakata u blizini nam je mahnuo. Ušli smo na vrata jednog kafića, naručili dva čaja, kroz stražnja vrata izašli na terasu s pogledom na postaju i sjeli. Nisam bio siguran jesu li se grlice smjestile na grane ili na vrh stabla kestena, no uzdisale su ne mareći za nas. Jutro je bilo prohladno i mirno, a s radija u daljini dopirala je jedva čujna glazba. “Svakoga jutra prije posla popijem čaj u jednom od kafića”, rekao je dok je otvarao papir u kojem je bio sir. “U proljeće je ovdje lijepo. Lijepo je i zimi. Ujutro volim promatrati snijegom prekrivena stabla i vrane dok koračaju po snijegu. Onaj veliki kafić Domovina na trgu ima veliku peć koja dobro grije. Ondje čitam novine, i slušam radio, a katkada samo sjedim.” “Moj novi život je uredan, discipliniran i precizan. Svakoga jutra malo prije devet sati odlazim iz kafića i vraćam se kući. U devet kuham kavu, sjedam za stol i počinjem pisati. Ljudima se čini da je moj posao jednostavan, ali iziskuje pomnju. Svakog dana iznova prepisujem knjigu i pritom pazim da ne izostavim nijedan zarez, i da na pogrešno mjesto ne napišem nijednu točku ili slovo. Želim da sve bude identično, a to se može učiniti samo ako posjedujem jednako nadahnuće i želju. Netko može reći da se moj posao sastoji od pukog kopiranja, no moj posao je nešto posve drugo. Pišem s osjećajem i razumijevanjem, te svaki put svaku rečenicu, riječ i slovo napišem kao da sam je osobno ja napisao. To radim od devet sati do jedan poslijepodne, ne radim ništa drugo. Ništa me ne može odvratiti od posla. Ujutro uglavnom bolje radim.” “Nakon ručka izlazim iz kuće. U ovome gradiću postoje dva restorana. Asimov restoran je uvijek pun. Restoran Željeznica je ozbiljniji i u njemu se prodaju alkoholna pića. Katkada odlazim u jedan restoran, a katkada u drugi. Ponekad u nekom od kafića pojedem kruh i sir, a ponekad uopće ne izađem iz kuće. U podne ne pijem. Katkada odspavam, i to je sve. Važno je da u pola tri ponovo sjednem za stol. U pravilu radim do pola sedam ili sedam. Kad dobro pišem, može se dogoditi da nastavim i nakon toga vremena. Ako se čovjeku svidi to što je napisao i ako je zadovoljan životom, ne smije propustiti priliku. Mora pisati koliko god može. Život je kratak, znaš i sam. Nemoj da ti se čaj ohladi.” “Nakon cjelodnevnog rada, sa zadovoljstvom pogledam sve što sam napisao i ponovo izlazim. Uvečer dok listam novine ili gledam televiziju želim biti okružen pričljivim ljudima. Prisiljen sam na to zato što živim sam i zato što sam odlučio da se to neće promijeniti. Sviđa mi se vidjeti ljude, čavrljati s njima, malo popiti, poslušati pokoju priču, a možda i ispričati koju. Katkada nakon toga odlazim u kino, gledam neku emisiju na televiziji i navečer kartam u kafiću. Događa se i da se s novinama u ruci rano vratim kući.” “Jučer sam otišao u cirkus”, rekao sam. “Prije mjesec dana došli su ovamo i ostali. Neki ga i dalje posjećuju.” “Žena u cirkusu izgleda kao anđeo”, rekao sam. “Nije ona nikakav anđeo. Spava s bogatim muškarcima iz ovoga gradića. Jesi li me razumio?” Nastupila je tišina. To pitanje, koje se već danima povlačilo na raznim mjestima, uznemirilo me te me iz udobnog naslonjača sačinjenog od srdžbe, u kojem sam opijeno uživao, vratilo na neudoban, tvrdi drveni stolac na terasi s pogledom na postaju. “To što piše u knjizi za mene je sada prošlost”, rekao je. “Ali cijele dane je pišeš”, svejedno sam mu uspio odgovoriti. “Pišem za novac”, rekao je. Objasnio mi je ne srameći se, ne osjećajući se nadmoćno zbog toga, već više kao da se želi ispričati zbog toga što to mora raditi. Prepisivao je rukom u praznu školsku bilježnicu. Budući da je svakog dana osam do deset sati provodio radeći te da je za sat vremena u prosjeku mogao napisati tri stranice, jedan primjerak knjige od tristo stranica s lakoćom je mogao napisati u deset dana. Ovdje je bilo ljudi koji su bili spremni izdvojiti pristojan iznos za takve stvari; istaknuti pojedinci u gradiću, oni koji su bili odani običajima, oni kojima je bio drag, oni koji su cijenili njegov trud, vjeru, predanost i strpljenje, oni koji su vidjeli druge kako to rade i oni koji su bili sretni zbog činjenice da među njima spokojno živi čovjek koji radi tako težak posao. Činjenica da je čitav život posvetio tako skromnom nastojanju - sramežljivo je to rekao - u njegovom se okruženju pretvorila u svojevrsnu legendu, iako on to nije želio; poštovali su ga, i u tome što je radio - i on je poput mene koristio poštapalicu “kako da to kažem” - vidjeli nešto sveto. Sve mi je to ispričao zato što sam ga prisilio i postavljao mu detaljna pitanja. Uopće nije volio govoriti o sebi. Nakon što je sa zahvalnošću spomenuo svoje mušterije, dobronamjernost znatiželjnika koji su kupovali rukom pisane primjerke knjige i poštovanje koje su mu iskazivali, rekao je: “Ja im pružam uslugu”, rekao je. “Nudim im nešto stvarno. Knjigu zato pišem rukom, u svaku riječ uloženi su vjera, krv i trud. Uzvraćaju mi za to iskreno nastojanje. Naposljetku, svačiji je život takav.” Zašutjeli smo. Dok smo jeli lisnata peciva i kriške sira, shvatio sam da je njegov život odavna postao onakav kakvim treba biti te da je kao što knjiga kaže “bio na pravome putu”. I on je, poput mene, nakon potraga, tijekom kojih se susreo sa smrću, ljubavi i nesrećama i avanturama, pročitao knjigu te je uspio pronaći ravnotežu zahvaljujući kojoj su sve stvari tijekom niza godina ostale nepromijenjene. Meni to nije pošlo za rukom. Dok smo pažljivo grickali siri s užitkom ispijali posljednji gutljaj čaja s dna šalice, osjetio sam da je svakodnevno ponavljao te sitne pokrete rukama, prstima, ustima, bradom i glavom. Spokoj sklada koji je pronašao, nepovratno ga je vezao uz vječnost. Ja sam, pak, znatiželjno i sretno njihao noge pod stolom. Odjednom sam osjetio kako ljubomora i želja da učinim nešto loše u meni rastu, ali sam zatim primijetio nešto još gore. Da sam tada izvukao pištolj i pucao u glavu tom čovjeku koji je neprestano pišući dosegao vječni spokoj, ne bih mu ništa učinio. Nastavio bi svoje putovanje u vremenu koje ne prolazi, pa makar i na jedan posve drugačiji način, a moj nemirni duh poput vozača autobusa koji zaboravio kamo vozi, grčevito se borio kako bi nekamo stigao. Postavio sam mu puno pitanja. Odgovarao mi je kratko s “da”, “ne” i “naravno”, tako da sam shvatio da i sam unaprijed znam odgovore na svoja pitanja. Bio je zadovoljan životom, od njega nije očekivao ništa više. I dalje je volio knjigu i vjerovao joj, ni na koga se nije ljutio. Shvatio je smisao života, ali nije ga mogao objasniti. Naravno, bio se začudio kada me ugledao. Nije mislio da ikoga može ičemu poučiti. Svatko živi kako mu odgovara i stoga je smatrao da su svi životi isti. Nije volio samoću, ali to i nije bilo tako važno; nije volio ljude. Džanan mu se jako svidjela. Da, bio se zaljubio u, nju, ali kasnije je uspio pobjeći. Jako se iznenadio što sam ga našao i želio je da pozdravim Džanan. Pisanje je bilo jedino čime se bavio u životu, ali nije bilo i jedina stvar koja ga usrećuje. Znao je da, mora imati posao kakav imaju svi drugi. Mislio je da bi mu se i drugi poslovi mogli svidjeti, te da bi i njih mogao raditi da zaradi za život. Na primjer, promatrati svijet i pritom shvaćati njegov pravi smisao, vrlo je zabavna stvar. Jedna se lokomotiva na postaji okretala. Pogledom smo je pratili kako prolazi ispred nas, ispuhuje dim, zavija i odzvanja kako kakva stara, ali i dalje živahna limena glazba. Kada je lokomotiva nestala među stablima badema, u očima tog čovjeka čije sam srce planirao probušiti metkom, pretpostavljajući da ću s Džanan pronaći spokoj koji je on dosegao neprestano prepisujući knjigu, pojavila se tuga. Dok sam s osjećajem bratske povezanosti promatrao djetinji izraz u njegovim tužnim očima, shvatio sam zašto ga je Džanan toliko voljela. To mi se učinilo točnim i stvarnim. Poštovao sam Džanan zbog ljubavi, ali to poštovanje koje je ubrzo postalo preteško, kao da je, otkotrljavši se u kakvu jamu, uzmaknulo pred ljubomorom. Ubojica je žrtvu pitao zašto je uzeo njegovo ime, Osman, kada je odlučio izgubiti se u zaboravu i doći u taj zabačeni gradić. “Ne znam”, odgovorio je lažni Osman, ne vidjevši oblake ljubomore u očima pravog Osmana. Zatim se slatko nasmiješio i dodao: “Kada sam te bio vidio, razveselio sam se. Možda je baš to razlog.” S pažnjom koja je nalikovala na poštovanje, promatrao je lokomotivu koja se iza stabala badema vraćala po drugim tračnicama. Ubojica se mogao zakleti da je njegova žrtva, koja nije odvraćala pogled s lokomotive koja je sjala pod suncem, u tome trenutku zaboravila na cijeli svijet. Međutim nije bilo tako. Dok je svježe jutro uzmicalo pred sunčanim danom, moj suparnik je rekao: “Prošlo je devet sati. Vrijeme je da sjednem za stol. Kamo ti ideš?” Prvi put u životu nekoga sam panično i bespomoćno, ali ne i nepromišljeno preklinjao, bivajući toga i suviše svjestan: “Molim te, ostanimo još malo, kako bismo se bolje razumjeli.” Iznenadio se, čak se malo zabrinuo. Shvatio je moju žeđ, ali ne i da u džepu imam pištolj. Tako mi se iskreno nasmiješio da je ravnopravnosti među nama, koju sam do sada mogao uspostaviti samo kada bih osjetio Walthera na boku, u trenutku nestalo. Tako je nesretni putnik koji nije mogao dospjeti u središte života, već samo do granica svoje bijede, počeo panično razmišljati o pitanjima vezanim uz smisao života, života, vremena i anđela te značenju knjige, koja će postaviti mudracu s kojim se ondje susreo. Pitao sam ga koji je smisao svega toga, a on me pitao na što mislim kada kažem “sve to”. Zatim sam ga pitao koje to pitanje nudi odgovor vezan uz početke svega, kako bih mu mogao postaviti upravo to pitanje. Rekao je da moram naći nešto što nema ni početak, ni kraj. To je čak značilo da čak možda i ne postoji pitanje koje sam mu mogao postaviti. Ne, nije. U redu, što je postojalo? To je ovisilo o stavu koji čovjek zauzme. Katkada bi postojala samo tišina, a čovjek bi od nje nastojao nešto uzeti. Katkada bi, pak, čovjek, ujutro u restoranu čavrljao uz čaj, promatrao lokomotive i vlakove te slušao grlice kako gu- guču, baš kao što to smo mi to tada činili. To možda nije bilo sve, ali sigurno nije bilo ništa. Dobro, zar nakon svih putovanja nije vidio neku novu zemlju? Ako ona i postoji, nalazi se u tekstu. Zaključio je da izvan teksta i u životu nema smisla tražiti ono što se nalazi u tekstu zato što je svijet u najmanju ruku jednako beskrajan i besprijekoran kao i tekst. Zatim sam ga pitao kako je moguće da je knjiga na nas dvojicu tako utjecala. Odgovorio mi je, rekavši da takvo pitanje može postaviti samo onaj na koga knjiga uopće nije utjecala. Takvih je puno na ovome svijetu. Jesam li i ja jedan od njih? Zaboravio sam kakav sam, zato što sam, prešavši sav taj put kako bih osvojio Džananino srce, pronašao zemlju o kojoj govori knjiga i svoga suparnika, odbacio središte svoga bitka. Anđele, to ga nisam pitao. Pitao sam ga tko si ti. "Nikada se nisam susreo s anđelom koji se spominje u knjizi. Možda ga čovjek na samrti može vidjeti kroz prozor autobusa”, odgovorio je. Kako se samo lijepo i nemilosrdno smješkao. Namjeravao sam ga ubiti, ali ne odmah. Morali smo još razgovarati. Kako bih pronašao izgubljeno središte svoga bitka morao sam ga natjerati da govori, ali bijeda u kojoj sam se našao uopće mi nije dopuštala da mu postavim potrebna pitanja. Uobičajeno poluoblačno istočnoanatolsko jutro, tijekom kojeg je prema vremenskoj prognozi na radiju trebala padati kiša, sjajna svjetla spokojne postaje, dvije kokoši koje su na jednom kraju perona kljunom odsutno čeprkale po zemlji, dva sretna mladića koja su iz tački uzimali kašete s gaziranim sokovima Budak i odnosili ih u restoran na postaji i prometnik vlakova s cigaretom u ruci, u mene su u potpunosti smjestili težinu odmaklog dana, ne ostavivši mome uskomešanome umu snage da postavi neko dobro pitanje vezano uz knjigu i život. Dugo smo šutjeli. Neprestano sam razmišljao kako da mu postavim koje pitanje, a on je možda razmišljao kako da se riješi mene i mojih pitanja. I dalje smo razmišljali. Uslijedio je trenutak katastrofe. Platio je čaj. Zagrlio me i poljubio u obraze. Kako mu je samo bilo drago što me vidi! Kako sam ga samo mrzio! Ne, volio sam ga. Ne, zašto bih ga volio? Namjeravao sam ga ubiti. Ali ne sada. Na putu u svoju štakorsku rupu, u kojoj će nastaviti svoju besmislenu rabotu, taj luđak proći će pored cirkuskog šatora. Hodat će uz prugu, i prečicom doći do cirkusa, a ja ću ga ubiti dok nas promatra onaj Anđeo, kojeg je omalovažio. Pustio sam tog umišljenog čovjeka da ode. Bio sam ljutit na Džanan zato što ga je mogla voljeti, međutim bilo je dovoljno da izdaleka pogledam njegovu krhku i tužnu sjenu, kako bih shvatio da je imala pravo. Osman, junak ove knjige, nije bio nit neodlučan nit ubog. Duboko u sebi znao je da taj čovjek kojeg želi mrziti, ima pravo te da ga neće odmah ubiti. Približno dva sata zamišljeno sam sjedio na otrcanim stolicama i mahao nogama, pitajući se kakve mi je još sve zamke u novom životu pripremio striko Rifki. Malo prije podneva, poput snuždenog potencijalnog ubojice, vratio sam se u svratište Smiraj. Recepcionaru je bilo vrlo drago što će gost iz Istanbula ostati još jednu večer te ga je ponudio čajem. Budući da sam se bojao samoće koja me čekala u sobi, dugo sam slušao njegove uspomene iz vojske, kada me pitao zašto ostajem, rekao sam mu da moram nešto obaviti. Čim sam ušao u sobu, upalio sam televizor. Crno-bijela sjena na ekranu s pištoljem u ruci hodala je uz crno-bijeli zid. U trenutku kada je došla do ugla, pucala je u svoju žrtvu. Pitao sam se jesmo li Džanan i ja u autobusu vidjeli obojanu verziju te scene. Sjeo sam na rub kreveta i strpljivo čekao sljedeći prizor ubojstva