Ušao sam u stan. Na jednom od stolova bila je rasprostrta zelena vunena tkanina. Na njoj sam vidio otvorenu bilježnicu i knjigu. Ondje su bile i olovke, gumice, kutija cigareta, mrvice duhana i pepeljara pored koje su se nalazili ručni sat i džezva hladne kave.

Ušao sam u stan. Na jednom od stolova bila je rasprostrta zelena vunena tkanina. Na njoj sam vidio otvorenu bilježnicu i knjigu. Ondje su bile i olovke, gumice, kutija cigareta, mrvice duhana i pepeljara pored koje su se nalazili ručni sat i džezva hladne kave.

Te su stvari bijednika osuđenog na to da život provede pišući, činile sretnim. Izašao je iz sobe. Bit će da sam se bojao pogledati mu lice pa sam čitao što je napisao u bilježnicu. “Katkad preskočim zarez, pogrešno napišem pokoje krivo slovo i riječ. Tada shvatim da pišem bez dovoljno vjere i osjećaja te prestanem. Ponekad su mi potrebni sati kako bih mogao nastaviti pisati istim tempom. S obzirom na to da ne želim napisati ni jednu riječ koju iskreno ne osjećam, strpljivo čekam nadahnuće”, rekao je. “Slušaj me, ne mogu biti kakav jesam. Ne mogu biti nikakav. Pomogni mi. Pomogni mi da iz glave izbacim to što pišeš, tu knjigu i ovu sobu i spokojno se vratim u svoj stari život”, rekao sam hladnokrvno, kao da ne govorim o sebi. Poput zrelog muškarca koji je imao prilike baciti pogled na središte svijeta, rekao je da me razumije. Sigurno je mislio da sve razumije. Zašto sam ga ubio na licu mjesta? Zato što je rekao: “Pođimo u restoran Željeznica. Razgovarat ćemo.” Kada smo sjeli u restoran, rekao je da vlak polazi u 8 i 45. Nakon što me otprati, namjeravao je otići u kino. To je značilo da me se odavno odlučio riješiti. “Nakon što sam upoznao Džanan, odlučio sam prestati drugima pričati o toj knjizi i propagirati je. Želio sam živjeti život kakav žive i drugi. Moj je život drugačijim činila knjiga. Sve stvari koje sam doživio kako bih dospio u svijet o kojem ona govori, koristile su mi. Međutim Džanan je u meni raspalila plam. Rekla je da će me vratiti u život života. Na jednom mjestu, postoji vrt koji joj nisam spomenuo i koji sam skrivao od nje. Toliko je uporno tražila da joj dam njegove ključeve, da sam naposljetku bio prisiljen spomenuti knjigu i dati joj je. Pročitala ju je nekoliko puta. Prevarilo me to što joj je bila predana i što je žarko željela doći u svijet koji je ondje vidjela. Tako sam na neko vrijeme zaboravio ono što u knjizi piše i - kako da to kažem - njezinu unutarnju glazbu. Poput kakve budale, nadao sam se da ću tu glazbu čuti na ulici, na udaljenim mjestima, kao što je to bio slučaj tijekom prvih dana kada sam je pročitao. Tada je predložila da knjigu damo drugima. Uplašilo me to što si je odmah pročitao i povjerovao u nju. Hvala Bogu što su pucali na mene, baš kada sam počeo zaboravljati značenje knjige.” Naravno, pitao sam ga koje je značenje knjige. “Dobra knjiga nas podsjeća na čitav svijet”, rekao je. “Možda su sve knjige takve, mora biti tako.” Na trenutak je zašutio. “Ta knjiga je dijelom nečeg što se u njoj ne spominje, ali ono o čemu govori jasno mi daje do znanja da to postoji”, rekao je. Shvatio sam da nije zadovoljan svojim riječima. “Svijet je možda nastao iz tišine ili iz buke, ali on nije ni buka ni tišina.” Kasnije je rekao kako će posljednji put pokušati to objasniti, jer bih inače mogao pomisliti da govori gluposti. “Dobra knjiga je tekst koji govori o onome što ne postoji i jednoj vrsti smrti, ali posve je uzaludno izvan nje tražiti zemlju koja se skriva iza njenih riječi.” Rekao je da je to primijetio i naučio neprestano iznova prepisujući knjigu. Nema smisla tražiti zemlju i novi život koji se nalazi u njezinom tekstu. S obzirom na to da je upravo to učinio, zaslužio je da ga se kazni. “Međutim moj ubojica bio je nesposoban, samo me ranio u rame.” Rekao sam mu da sam s prozora Taškišle vidio kada su ga ranili na postaji minibusa. “Tijekom dugih istraživanja, izleta i putovanja autobusom doznao sam da protiv knjige spremaju urotu”, rekao je. “Žele ubiti svakoga tko se ozbiljno zanima za tu suludu knjigu. Ne znam tko ni zašto to čini, ali čini se da time želi osnažiti moju odluku da drugima ne spominjem knjigu. Nikoga ne želim dovesti u nevolju, niti ičiji život želim odvesti na pogrešan put. Pobjegao sam od Džanan. Znao sam da nećemo naći zemlju iz knjige te sam shvatio da će svjetlost smrti koja pršti iz knjige zahvatiti i mene i nju.” Kako bih ga iznenadio i na prepad došao do informacija koje je skrivao od mene, spomenuo sam striku Rifkija. Rekao sam da je on pisac te knjige, da sam ga upoznao u djetinjstvu, da sam kao lud čitao stripove koje je crtao, te da sam nakon što sam pročitao njegovu knjigu još jednom s puno pažnje pročitao te stripove i shvatio da se on u njima već bio pozabavio s puno tema. “Je li te to razočaralo?” “Ne”, rekao sam. “Ispričaj mi kako si se našao s njime.” Sve što mi je rekao na logičan način upotpunjavalo je informacije koje je u svome izvještaju napisao Serkisof. Djelovao je kao da se, nakon što je tisuću puta pročitao knjigu, prisjeća stripova koje je u djetinjstvu čitao. Otišao je u knjižnicu, uzeo stripove, označio neke iznenađujuće sličnosti među njima i doznao tko je autor. Kada je prvi put otišao k striki Rifkiju, nije mogao dugo razgovarati s njime zbog njegove supruge. Tijekom razgovora na vratima koji je striko Rifki želio prekinuti čim je vidio da se nepoznati mladić zanima za knjigu, na Mehmetovo inzistiranje, rekao je da ga ta tema više ne zanima. I možda baš kada se na ulaznim vratima između mladog obožavatelja i starog pisca trebala odigrati osjećajna scena, umiješala se supruga strike Rifkija - prekinuo sam ga i rekao sam da se ona zove teta Ratibe - povukla striku Rifkija u stan i zalupila vratima uljezu-obožavatelju. “Bio sam nevjerojatno razočaran”, rekao je moj neprijatelj, za kojeg nisam znao bih li ga zvao Mehmet, Nahit ili Osman. “Neko sam vrijeme odlazio u njegovu četvrt i promatrao ga izdaleka. Jednom drugom prigodom skupio sam hrabrost i opet pozvonio na njegova vrata.” Striko Rifki ga je tada dočekao s više razumijevanja. Upornome mladiću rekao je da ga knjiga više ne zanima, ali da mogu popiti kavu. Pitao ga kako je došao do te knjige koju je napisao prije puno godina. Zanimalo ga je zašto je pored svih dobrih knjiga koje je mogao čitati, izabrao upravo tu. Pitao ga je što studira, čime se želi baviti u životu itd. “Nekoliko sam puta tražio da mi otkrije tajnu skrivenu u knjizi, ali nije me ozbiljno shvatio”, rekao je taj čovjek koji se nekoć zvao Mehmet. “Imao je pravo. Sada znam da nije bilo nikakve tajne.” Tada to nije znao, pa je nastavio inzistirati. Starac je rekao da je zbog knjige upao u nevolje te da su ga policija i javni tužitelj ispitivali. “Sve to se dogodilo zato što sam napisao tu knjigu, želeći zabaviti djecu, a možda i pokoju odraslu osobu”, rekao je. Kao da to sve nije bilo dovoljno, striko Rifki Željezničar rekao je i ovo: “Naravno da ne bih pristao na to da mi knjiga koju sam pisao iz zabave, uništi život.” Dok je starac prepričavao kako je tužitelju obećao da knjiga više nikada neće biti izdana i da će je se odreći, ljutiti Nahit je primijetio koliko se starac rastužio. Ni kao Nahit, ni kao Mehmet, već sada kao Osman, toliko je dobro razumio tu tugu da bi se osjećao posramljeno svaki put kad se prisjetio svog bezobzirnog ponašanja. Poput svakog mladića koga je vjera vezala uz knjigu, starog je pisca optužio za neodgovornost, izdaju, kukavičluk i nepostojanost. “Vikao sam na njega i tresao se od srdžbe, a on me razumio i nije se čak ni ljutio.” Striko Rifki je u jednom trenutku ustao. “Shvatit ćete to jednog dana, ali tada ćete ionako biti prestari za bilo što”, rekao je. “Shvatio sam, ali ne znam ima li od toga kakve koristi”, rekao je čovjek kojeg je Džanan ludo voljela. “Siguran sam da su me luđaci, koji daju ubiti svakoga tko pročita knjigu, pratili i zatim ubili starca.” Potencijalni ubojica pitao je potencijalnu žrtvu može li osoba koja je skrivila nečiju smrt živjeti s tim teretom. Žrtva je zašutjela, a ubojica se uplašio, vidjevši tugu u žrtvinim očima. Polako, kao prava gospoda, pili su rakiju, a Atatürk s uokvirene fotografije koja je visjela na zidu, između slika vlakova i umjetničkih fotografija, smješkao se grupi ljudi koja se u gostionici prepustila piću; osjećajući se sigurno zato što im je povjerio Republiku. Pogledao sam na sat. Vlak na koji me želio ukrcati, kretao je tek za sat vremena i petnaest minuta, a ozračje među nama upućivalo je na to da smo iscrpili sve teme za razgovor; kao što to kažu u knjigama, “riječi su presušile”. Poput pravih, starih prijatelja koji ne pridaju značenje tišini koja je nastupila među njima, dugo smo šutjeli, a ako mene pitate ta tišina je bila smislena koliko i užurbani razgovor. Pa ipak, bio sam neodlučan; nisam znao bih li mu se divio i oponašao ga ili što prije završio svoj posao i otišao po Džanan. Na trenutak sam tom luđaku, želeći ga iz čiste dosade povrijediti, poželio reći da je osoba koja naručuje ubojstva svih onih koji pročitaju knjigu, bio njegov otac, dr. Narin. Pomislio sam kako za svaki slučaj ne bih trebao previše pogoršati naš odnos. I baš kada sam pomislio da jedva primjetno, ali dovoljno da osjetim njihovu jeku, čita moje misli, prepričao je autobusnu nesreću koja mu je pomogla da se riješi ljudi koje je njegov otac poslao da ga prate. Prvi put se osmjehnuo. Shvatio je da je mladić koji je sjedio pored njega u autobusu posve prekrivenom bojom, odmah preminuo. Iz džepa tog mladića, koji se zvao Mehmet, izvadio je osobnu iskaznicu. Kada se autobus zapalio, izašao je. Nakon što se vatra ugasila, na pamet mu je pala sjajna ideja. U džep jakne preminulog mladića stavio je svoju osobnu iskaznicu, njegovo tijelo smjestio je u svoje sjedalo i otrčao u novi život. Dok je to govorio, u očima mu se vidjela dječja radost. Naravno, za sebe sam zadržao činjenicu da sam njegovo veselo lice već bio vidio na fotografijama u muzeju koji je napravio njegov otac. Nakon duge tišine, konobaru smo rekli da nam donese punjene patlidžane. Kako bismo prikratili vrijeme i još malo razgovarali, razmislili smo o svojim životima. Gledao sam ga u oči, a on je svako malo pogledavao na sat. Jedan drugome rekli smo: “Eto, to je život. Zapravo, sve je vrlo jednostavno. Uskogrudni starac koji je pisao za časopis Željeznice i mrzio autobuse i autobusne nesreće, nadahnut dječjim stripovima koje je crtao, odlučio je napisati knjigu. Puno godina kasnije, dobronamjerni mladići koji su u djetinjstvu čitali njegove stripove, pročitali su i knjigu, povjerovali da im se život u potpunosti promijenio i izgubili kontrolu nad vlastitim životima.” Kakvu li to čaroliju skriva knjiga? Kakva li su to čuda moguća u životu? Kako se to dogodilo? Ponovo sam mu rekao da sam u djetinjstvu upoznao striku Rifkija. “Iz nekog razloga to mi zvuči čudno”, rekao je. Međutim obojica smo znali da u tome nema ništa čudno. Sve je to uobičajeno. “U gradiću Viranbagu to je još i uobičajenije”, rekao je moj dragi prijatelj. U trenutku kada sam osjetio da će me to podsjetiti na nešto, gledajući ga u oči, pažljivo naglasivši svaki od slogova, rekao sam: “Znaš, puno sam puta pomislio da ta knjiga govori o meni i priča moju priču.” Zašutjeli smo. Čuli su se samo tihi, posljednji zvuci duše, gostionice, gradića i svijeta koji umiru u agoniji. Zveket jedaćeg pribora, vijesti na televiziji. Još dvadeset i pet minuta. “Znaš, tijekom svojih putovanja, na dosta mjesta u Anatoliji susreo sam se s karamelama Novi život. U Istanbulu su ih nekoć davno prodavali, ali u udaljenim mjestima i dalje ih se može naći na dnu staklenki i kutija.” “Želiš ući u srž svega i doznati zašto se sve to dogodilo, zar ne?” pitao je moj neprijatelj koji je puno puta imao priliku vidjeti prizore iz tog drugog svijeta. “Želiš doći do onoga što je izvorno, čisto i neiskvareno, međutim takav početak ne postoji. Nema smisla tražiti neku riječ, ključ ili istinu koji su imitacija svih nas.” Anđele, na putu prema postaji, pomislio sam da ću ga izrešetati, ali ne zato što sam se tako namjeravao dokopati Džanan, već zato što nije vjerovao u tebe. Rekao je još neke slične stvari kako bi prekinuo napuklu tišinu, ali iz nekog razloga nisam pozorno slušao tog tužnog, zgodnog muškarca. “U djetinjstvu mi se čitanje uvijek činilo kao zvanje koje čovjek stječe u trenutku kada počinje stjecati i sva druga zvanja.” “Rousseau koji se izdržavao prepisivanjem nota, dobro je znao što znači iznova pisati ono što su drugi stvorili.” Odjednom napukla više nije bila samo tišina, već su i sve druge stvari postale takvima. Netko je ugasio televizor, i upalio radio na kojem je svirala dirljiva narodna pjesma o ljubavi i prekidu. Koliko puta u životu čovjek tako uživa u obostranoj šutnji? U trenutku kada je od konobara tražio račun, nad stol nam se nadvio nepozvan gost srednjih godina i pažljivo me odmjerio. Kada je čuo da se i ja zovem Osman te da smo zajedno bili u vojsci, rekao je: “Ovdje svi puno volimo g. Osmana. Dakle, bili ste u vojsci sa svojim imenjakom!” Zatim mu je pažljivo, kao da odaje tajnu, spomenuo mušteriju koja želi kupiti rukom pisan primjerak knjige. Kada sam primijetio da posrednicima plaća proviziju, posljednji put sam si dopustio da osjetim iskrenu ljubav prema svome pametnome prijatelju