Kada sam zavrsio dok sam sklanjao sa stola otisla je da se tusira.Sedeo sam i gledao tv,zavaljen u dvosedu,samo u sorcu,bez gaca…bilo je pretoplo tog dana.izasla je iz wc-a ogrnuta bademantilom ali ga nije zavezala,setala se predamnom i po fijokama trazila donji ves,kao da mene nije bilo,onda ga je skinula i polagano,graciozno oblacila gacice i brus,jarko crvene boje.Gledao sam je,ali sklanjajuci pogled povremeno i gledajuci u tv.Primetila je moje ponasanje i rekla da ne treba da mi bude glupo,posle svega onog od sinoc,jer svakako za to niko nece saznati,bice to nasa tajna.Dao sam joj par komplimrnata vezanoh za njen bozanstveni izgled koji je okupirao moje misli,prihvatila ih je sa smeskom,ocekivano… Otisla je do grada da kupi neke stvarcice,a ja sam ostao kuci,lezao i dr*ao ga,misleci na predhodnu noc,svrsio sam kao lud i istusirao se,zatim sam legao kod nje u sobu na francuskom lezaju,zamracio predhodno sobu i zaspao,sa erekcijom… Kada sam otvorio oci bio sam go.Gola je bila i ona,ali medju mojim nogama,si*ala mi je glavic,i masirala ja*a.Nisam mogao da verujem sta se desava,mislio sam da sanjam,jedva se videlo,skoro da je bio potpuni mrak.Primetila je da sam se probudio i pitala da li mi godi ovakvo budjenje,klimnuo sam glavom,a potom je zabacio duboko medju jastuke,cvrsto zmureci i uzivajuci… Pljuvala je po njemu,zatim sve to..Na stubama ispred željezničkog kolodvora na Hajdar Paši četrdesetak muškaraca u jednakim sakoima, hlačama te s jednakim kravatama, od kojih je većina imala i iste brkove, gledalo je u kameru i smješkalo se. “Željeznički inspektori”, rekla je teta Ratibe. “Vjerovali su da će se ova zemlja razviti s pomoću željeznice.” Prstom je pokazala jednog od njih i rekla: “Rifki.” Izgledao je kao što sam ga u djetinjstvu zapamtio i baš kao što sam ga tijekom svih ovih godina zamišljao. Bio je natprosječno visok, mršav, zgodan i pomalo tužan, ali i sretan što se nalazi među ostalim djelatnicima i što im sliči. Lagano se smješkao. “Slušaj, ja nemam nikoga”, rekla je teta Ratibe. “Nisam ti mogla doći na vjenčanje pa uzmi barem ovo.” U ruku mi je stavila srebrnu posudu za slatkiše. Prije neki dan sam vidjela tvoju ženu i kći na postaji. Kakva lijepa žena! Poštuješ li je?” Gledao sam posudu za slatkiše u svojim rukama. Da sada kažem da me progonio osjećaj krivnje i nedostatnosti, čitatelj mi možda ne bi povjerovao. Reći ću samo da sam se sjećao, pritom ne znajući čega. Cijela soba, ja i teta Ratibe, smanjeni, zaokruženi i istanjeni ogledali smo se na površini srebrne posude. Nije li čarobno vidjeti svijet, kroz logiku neke druge leće, a ne kroz ključanice koje nazivamo očima? Pametna djeca to intuitivno shvate, a pametni odrasli tome se smiju. Čitatelju, jedna polovica moga uma je bila negdje drugdje, a druga je razmišljala o nečemu posve drugom. Je li se i vama to ikada dogodilo? To je kao kad imate osjećaj da ćete se nečega sjetiti, i baš u trenutku kada biste trebali shvatiti čega ste se to sjetili, iz nekog nepoznatog razloga odgodite sjećanje. “Teta Ratibe, mogu li uzeti one knjige?” pitao sam te sam, zaboravivši zahvaliti, pokazao na knjige koje su se nalazile u drugom dijelu komode. “Što ćeš s njima?” “Pročitat ću ih”, rekao sam. Nisam joj rekao: “Ja sam ubojica, noću ne mogu spavati”, nego: “Noću čitam. Televizija mi umara oči, ne mogu je gledati.” “Dobro, uzmi”, rekla je sumnjičavo. “Ali kada ih pročitaš, vrati ih da komoda ne bude prazna. Pokojnik ih je stalno čitao.” Nakon što sam u društvu tete Ratibe pogledao film o negativcima u gradu anđela, Los Angelesu, bogatašima ovisnim o kokainu, nesretnoj mladoj glumici u usponu, kojoj prljavi trikovi nisu strani, nadobudnim policajcima te lijepim ženama i muškarcima koji u trenutku odluče voditi ljubav, sretno i nevino poput rajske djece te zatim jedni drugima iza leđa govore grozne stvari, vratio sam se kući u kasni sat, noseći veliku plastičnu vrećicu dupkom punu knjiga i srebrnu posudu za slatkiše na čijoj su se površini odražavali svijet, knjige, ulične svjetiljke, stabla čempresa s kojih je padalo lišće, tamno nebo, tužna večer, mokra ulica, moja ruka koja nosi vrećicu i noga koja se kreće. Knjige sam pažljivo poredao na stol u dnevnoj sobi, za kojim sam godinama tijekom fakultetskih dana pisao zadaće, prvi put pročitao Novi život i koji se u vrijeme kada je majka bila zdrava nalazio u stražnjoj sobi. Poklopac srebrne posude za slatkiše zaglavio se i nije se mogao otvoriti pa sam i nju stavio pored knjiga, zapalio cigaretu i s užitkom promatrao prizor. Bile su to trideset i tri knjige među kojima su bili priručnici; Počela sufizma, Dječja psihologija, Kratka povijest svijeta, Veliki filozofi i veliki mučenici, Ilustrirana sanjarica, prijevodi Danteovih, Ibn Arabijevih i Rilkeovih dijela iz serijala svjetskih klasika koje je objavljivalo Ministarstvo kulture i besplatno ih dijelilo upravama i ministarstvima, antologije kao što su Najljepše ljubavne pjesme i Pripovijetke iz domovine, primjerak Sherlocka Holmesa, prijevodi djela Julesa Verna i Marka Twaina sa šarenim koricama te naslovi kao što su Kon-Tiki, I genijalci su bili djeca, Posljednja postaja, Domaće ptice, Odaj mi tajnu te Tisuću ijedna zagonetka. Iste sam ih večeri počeo čitati te sam nakon toga shvatio da su poslužile kao inspiracija za neke izraze, vizije i prizore iz Novog života ili da su izravno preuzeti iz njih. Striko Rifki je iskoristio te knjige za pisanje Novog života, s jednakom lakoćom kao što je za svoje ilustrirane dječje priče uzimao slike i sadržaj stripova kao što su Kapetan Miki, Pekos Bili i Usamljeni rendžer.
0 comments:
Post a Comment