Nakon što su u državnoj bolnici Džananino čelo ukrasili s četiri šava, i nakon što smo uz niske zidove i mračne zgrade prošetali golim ulicama grada, osjećajući mehaničko podizanje i spuštanje svojih stopala, prvim smo autobusom napustili Mevlanin mrtvi grad.

Nakon što su u državnoj bolnici Džananino čelo ukrasili s četiri šava, i nakon što smo uz niske zidove i mračne zgrade prošetali golim ulicama grada, osjećajući mehaničko podizanje i spuštanje svojih stopala, prvim smo autobusom napustili Mevlanin mrtvi grad.

Sjećam se prva tri grada koja su uslijedila: grad dimnjačara, grad u kojem svi najviše vole juhu od leće i grad u kojem vlada suša. Poslije, dok smo spavali i budili se u autobusima i kotrljali od grada do grada, sve se pretvorilo u svojevrstan san. Vidio sam zidove s kojih je otpala žbuka, plakate iz mladosti pjevača koji su već dosegli prag starosti, most koji su odnijele proljetne poplave i doseljenike iz Afganistana koji prodaju Kurane veličine palca. Dok mi se Džananina kestenjasta kosa prosipala po ramenu, mora da sam vidio i druge stvari: gužve na kolodvoru, ljubičaste planine, ploče od pleksiglasa, sretne i vesele pse koji su nas progonili na izlazima iz gradića i prepredene prodavače drangulija koji su svoju robu nudili svakom putniku, od prvog do zadnjeg. Kada bi Džanan izgubila nadu da će pronaći novi trag za ono što je nazivala svojim “istragama”, na malim odmorištima bi od prodavača kupila tvrdo kuhana jaja, pogače, oguljene krastavce i boce čudnih provincijskih gaziranih sokova koje sam vidio prvi put u životu i od toga na našim koljenima pripremila gozbu. Potom bi svanulo, pa bi pala noć, pa opet oblačno jutro. Vozač bi promijenio brzinu, pala bi još jedna noć crnja od najcrnjeg mraka, a Džanan bi mi, pod narančastim i crvenim svjetlima boje plastičnih naranača i jeftinih ruževa koji su joj s videouređaja iznad šoferskog mjesta obasjavali lice, pripovijedala. Džananina i Mehmetova “veza” - prvi je put upotrijebila tu riječ - započela je prije godinu i pol. Kroz maglu se sjećala da ga je i prije viđala u mnoštvu studenata arhitekture i građevine u Taškišli, ali ga je zapravo primijetila tek kad ga je ugledala na recepciji hotela u blizini Taksima, u koji je došla posjetiti rođaka iz Njemačke. Oko ponoći je s roditeljima sišla u predvorje hotela i u misli joj se upisao visok muškarac blijedog i krhkog tijela koji je stajao na recepciji. “Možda i zato što se nikako nisam mogla sjetiti gdje sam ga već vidjela”, rekla je Džanan i toplo mi se nasmiješila, no ja sam znao da nije bilo tako. Ponovo ga je vidjela na jesen, čim su počela predavanja, na hodnicima Taškišle i u kratkom roku su se “zaljubili”. Dugo bi šetali ulicama Istanbula, odlazili u kino i sjedili u studentskim kantinama i kafićima. “U početku nismo puno razgovarali”, rekla je Džanan tonom koji je koristila dok bi davala jedno od onih ozbiljnih objašnjenja. To nije bilo zato što je Mehmet bio stidljiv, ni zato što nije volio razgovarati. Jer, što ga je više upoznavala i što je više dijelila život s njime, uviđala je koliko može biti društven, odlučan, razgovorljiv, pa čak i nasrtljiv. “Šutio bi zbog tjeskobe”, rekla je jedne noći, ne gledajući u mene nego u scenu automobilske potjere na ekranu televizora. “Zbog tuge”, dodala je kasnije, s jedva primjetnim smiješkom. Policijski automobili koji su na ekranu neprestano jurili, slijetali s mostova u rijeke i prelijetali jedni druge sada su se sudarili i pretvorili u klupko. Džanan se jako trudila shvatiti tu tjeskobu i tugu, prodrijeti u život koji je iza nje i postići da se Mehmet otvori, te je polako u tome i uspijevala. Mehmet je prvo govorio o nekom drugom životu, o tome kako je nekoć bio netko drugi, u konaku u nekom mjestu u provinciji. Poslije, kad se odvažio, rekao je da je cijeli taj život ostavio za sobom, da želi započeti novi život i da njegova prošlost uopće nije važna. Nekoć je bio drugi čovjek, a poslije je po vlastitoj želji postao netko drugi. Budući daje Džanan upoznala tu novu osobu, nije s njom trebao krenuti na putovanje i kopati po prošlosti. Jer užas s kojim je dolazio i s kojim se susretao nije bio dio njegova starog života, nego novoga za kojim je nekoć željno išao. “S tim životom”, rekla je Džanan jednom prigodom, dok smo sjedili za stolom na nekom mračnom kolodvoru, za stolom na kojem je stajala Vatan konzerva stara deset godina, satni zupčanici i dječji časopisi koje je pronašla u prodavaonici mješovitom robom punoj miševa u centru ruševnog gradića, kod prodavača antiknih satova i na prašnjavim policama u poslovnici Sport Toto, a mi prijateljski, čak i radosno raspravljali na koji ćemo se autobus ukrcati. “S tim životom Mehmet se susreo u knjizi.” Tako smo točno devetnaest dana nakon susreta u smrskanom autobusu prvi put spomenuli knjigu. Džanan mi je rekla da je natjerati Mehmeta da govori o knjizi bilo teško koliko i natjerati ga da govori o životu koji je ostavio za sobom i o uzrocima svoje tuge. Ponekad bi, dok su sjetno hodali ulicama Istanbula, pili čaj u kavani na Bosporu ili zajedno učili, od njega odlučno zatražila tu knjigu, tu začaranu stvar, ali Mehmet bi je grubo odbio. Ondje, u polumraku zemlje na koju je ta knjiga bacala svjetlost, smrt, ljubav i strava bespomoćno su lutali poput zlih duhova u obliku ogorčenih beznadnika s ledenim licima, opasanih pištoljima, a djevojka poput Džanan o toj zemlji slomljenih srdaca, izgubljenih duša i ubojica nije smjela ni razmišljati. No Džanan je navaljivala i uvjeravala ga da je time jako rastužuje i udaljava od sebe te je tako uspjela makar malo zavarati Mehmeta. “Možda je tada želio da i ja pročitam knjigu i spasim ga od njezine čarolije i otrova”, rekla je Džanan, “jer tada sam već vjerovala da me voli.” “A možda”, dodala je kasnije, dok je naš autobus na prijelazu preko željezničke pruge strpljivo čekao vlak koji nikako da se pojavi, “nije bio svjestan da zajedno možemo krenuti u taj život koji je treperio u nekom kutku njegova uma, i o kojem je još uvijek maštao.” Kloparajući poput vlakova čije su lokomotive dugo nakon ponoći ispuštale zvižduke prolazeći mojom starom četvrti uz naš su prozor, jedan za drugim, prošli vagoni natovareni pšenicom, strojevima i slomljenim staklom, vagoni krotki poput pokajničkih prikaza iz nekog drugog svijeta. Džanan i ja smo malo razgovarali o utjecaju knjige na nas. Bio je toliko snažan, neupitan i postojan da bi se razgovor od njemu, pored same knjige, pretvorio u isprazne riječi, pusta naklapanja. Knjiga je u našim životima, tijekom tog putovanja autobusom, bila neupitna, temeljna stvar, poput potrebe za suncem i vodom, i bila je ondje, među nama. Pošli smo na put vođeni svjetlom koje nam je iz nje prštalo u lica. Pokušavali smo ići tim putem vođeni intuicijom, i nismo posve željeli znati kamo idemo. Ipak smo ponekad podrobno raspravljali o tome na koji se autobus trebamo ukrcati. Jednom je, u čekaonici prevelikoj za jedno selo, koja je podsjećala na hangar, metalni glas koji se širio iz zvučnika u Džanan pobudio želju da bude ondje, na odredištu autobusa čije su vrijeme polaska objavili, i mi smo joj se, usprkos mojem protivljenju, pokorili. Drugi put smo krenuli za mladićem koji je nosio mali plastični kofer u rukama, slijedili su ga uplakana majka i otac koji je pušio, a pošli smo za njim samo zato što je stasom i lagano pogrbljenim držanjem podsjećao na Mehmeta. Ušli smo za njim u autobus u kojem je pisalo da mu je jedina konkurencija Turkish Airlines. Nakon tri sela i dvije prljave rijeke vidjeli smo našega mladića kako na pola puta izlazi i hoda prema vojarni opasanoj stražarskim tornjevima i zidovima koji su odlučno tvrdili sretan sam što sam Turčin. Ukrcavali smo se na razne autobuse koji su išli daleko u pustopoljine, sve do njihovih rubova, samo zato što bi se Džanan svidjela njihova boja zelenog sukna ili crvenog crijepa, ili zato što bi se repići na slovu “r” u natpisu brzina munje izdužili poput munje ako ih se brzo, samo načas, pogleda. Kad Džananine istrage u prašnjavim gradićima, dremljivim čaršijama i prljavim kolodvorima ne bi urodile plodom, ja bih je upitao kamo i zašto idemo, podsjetio je da se količina novca u novčanicima koje sam ukrao iz džepova onih koji su poginuli u autobusu smanjuje, i pravio se da pokušavam shvatiti nelogičnu logiku naših istraga. Džanan se nije nimalo iznenadila kad sam joj rekao da sam s prozora predavaonice u Taškišli promatrao muškarca kako puca u Mehmeta. Po njezinom mišljenju, život je bio pun jasnih, čak i planiranih susreta, koje su neke budale lišene intuicije nazivale “slučajnošću”. Prilično dugo nakon što je Mehmet ranjen, Džanan je iz komešanja u ćevabdžinici na suprotnom pločniku osjetila da se događa nešto neuobičajeno, sjetila se da je čula pucnjeve i, sluteći što se dogodilo, pohitala Mehmetu. Netko drugi bi rekao da to što su na mjestu na kojem je Mehmet ranjen odmah našli taksi koji ih je odvezao u Bolnicu vojne mornarice na Kasimpaši, da to mora biti slučajnost, no vozač taksija ondje je nedavno služio vojni rok. Budući da rana na ramenu nije bila teška, Mehmet je za tri-četiri dana trebao biti otpušten. No kada je Džanan ujutro stigla u bolnicu, shvatila je da je pobjegao. “Otišla sam u hotel, potom svratila u Taškišlu, obišla kafiće koje je volio i neko vrijeme, znajući da je uzalud, kod kuće čekala njegov poziv”, rekla je s hladnokrvnošću i jasnoćom koja me oduševila. “Odavna sam shvatila da se vratio onamo, u onu zemlju iz knjige.” Na putovanju u tu zemlju ja sam joj bio “suputnik”. Na putu da ponovo otkrijemo tu zemlju trebali smo biti “potpora” jedno drugome. Pomisao da će u potrazi za tim novim životom dvije osobe “bolje” misliti od jedne nije bila pogrešna. Bili smo suputnici i prijatelji na putu života; jedno drugome bili smo bezuvjetna potpora; bili smo domišljati poput Mari i Alija koji su naočalama palili vatru i tjednima sjedili u noćnim autobusima naslonjeni jedno na drugo. Bilo je i večeri kada bih se probudio nakon što bi i drugi film u našem autobusu završio uz živahnu jeku pucnjeva, lupanja vrata i eksplozija helikoptera, i dugo nakon što bismo mi iscrpljeni putnici krenuli na nemirno putovanje zemljom snova, tresući se zajedno s kotačima autobusa dok bi zvuk našeg disanja prizivao smrt, probudio bih se zbog rupe preko koje bismo prešli ili naglog kočenja i dugo gledao Džanan kako čvrsto spava kraj mene, na sjedalu pored prozora. Glava bi joj bila naslonjena na jastuk koji je napravila presavivši zastorčiće na prozorima, a kestenjasta kosa na jastuku bila bi savijena u ljupko klupko iz kojeg se prosipala po njezinim ramenima. Njezine drage duge ruke poput dvije krhke grane pružale bi se prema mojim nemirnim koljenima, a ponekad bi jednom rukom pridržavala jastuk od zastora, a drugom se uhvatila za lakat ruke kojom bi pridržavala taj jastuk. Kad bih pogledao njezino lice, uglavnom bih na njemu vidio brigu zbog koje se mrštila, a ponekad bi njezine namrštene kestenjaste obrve na čelu ocrtavale upitnike koji su me zabrinjavali. Poslije bih na njezinim blijedim obrazima ugledao svjetlost te bih zamišljao kako na mjestu gdje se njezin labuđi vrat spaja s kostima brade cvatu ruže i da na nepristupačnom djeliću njezine kože koji bi se vidio pod kosom razasutom po vratu, kada bi pognula glavu, vjeverice zaigrano poskakuju, pozivajući me u taj nepristupačni baršunasti raj. Na njezinim beskrajno punim i blijedim usnama, na sitnim ranicama koje su se na njima ponekad pojavljivale jer ih je nervozno grizla, ili na cijelom licu, ako bi se u snu barem malo uspjela nasmiješiti, vidio bih tu zlatnu zemlju i rekao u sebi: “Ah, anđele, ni najednom predavanju nisam naučio, ni u jednoj knjizi pročitao, ni u jednom filmu vidio kako je lijepo do mile volje promatrati voljenu osobu kako sniva.” Razgovarali smo o anđelu i smrti koja nam je izgledala poput nekog njegovog ozbiljnog i strogog pobratima, no to smo činili slabim i krhkim riječima koje su bile poput otrcanih predmeta za koje bi se Džanan cjenkala u trgovini mješovitom robom, u željeznariji na uglu i sa snenim prodavačem pozamanterije, samo kako bi se malo poigrala s njima, i potom ih zaboravljene ostavila na sjedalima autobusa. Smrt je bila posvuda, a najviše ondje. Posvuda se proširila. Sakupljali smo znakove kako bismo pronašli to mjesto i susreli se s Mehmetom, a poslije ih samo ostavljali kao tragove. Sve to smo doznali iz knjige. Doznali smo iza jedinstvene trenutke u kojima se dogodi nesreća, za prag s kojeg se vidi drugi svijet, za ulaze u kina, za karamele Novi život, za ubojice koji bi mogli ubiti Mehmeta, a možda i nas, hotele pred kojima su moji koraci postajali sporiji, za duge tišine, noći i blijeda svjetla restorana. Ovako bih trebao reći: nakon svega što se dogodilo ukrcavali bismo se na autobus i kretali na put i ponekad bi prije mraka, to jest dok bi pomoćnici vozača pregledavali karte, putnici se upoznavali, a djeca i znatiželjnici promatrali ravan asfalt ili prašnjave planinske putove kao da gledaju video, Džananine oči odjednom zablistale, a ona bi počela govoriti. “Znala sam kao dijete, oko ponoći”, rekla je jednom, “dok bi svi ukućani spavali, ustati iz kreveta, razmaknuti zastore i promatrati ulicu. Po njoj bi netko hodao. Neki pijanac, grbavac, debeljko ili čuvar. Uvijek bi to bili muškarci... Bojala sam se, voljela sam svoj krevet, ali sam željela biti ondje, vani.” “O dječacima sam naučila igrajući se skrivača s bratovim prijateljima na našoj vikendici. A ponešto i u višim razredima osnovne škole, gledala bi ih kako proučavaju ono što su izvukli ispod klupe. A dok sam bila još mlađa, gledala sam kako čudno stišću noge ako bi im se usred igre pripiškilo.” “Kada sam imala devet godina, pala sam dok smo bili na ljetovanju i raskrvarila koljeno, a mama je vriskala i plakala. Otišle smo striki koji je bio hotelski liječnik. Kako si slatka, rekao mi je striko, kako mila, očistio mi je ranu otopinom hidrogena, kako pametna. Dok mi je promatrao kosu, shvatila sam da mu se sviđam. Imao je čarobne oči koje su me promatrale iz nekog drugog svijeta. Vjeđe su mu bile lagano spuštene. Možda je bio pospan, no kao da je i mene i sve oko mene uspio vidjeti baš tako kako jest... ” “Anđelove oči su svugdje, na svemu, uvijek su ondje... Pa ipak, mi jadnici patimo zbog nedostataka tih očiju. Je li to zato što smo zaboravili? Zato što nam je volja oslabjela? Zato što ne volimo život? Znam da ću se dok putujem i prolazim kroz gradove, jednoga dana, jedne noći, kroz prozor autobusa, susresti oči u oči s anđelom. Kako bi ga mogla vidjeti, trebam znati kako gledati. Ti autobusi naposljetku čovjeka dovedu kamo želi. Vjerujem autobusima, a ponekad i u anđele. Ne, u njih uvijek vjerujem. Da, uvijek. Ne, ponekad.” “O anđelu kojeg tražim, čitala sam u knjizi. Ondje je stajao kao tuđa misao, kao neka vrsta gosta, no ja sam ga potpuno prihvatila. Znam da će mi, kad ga vidim, na trenutak pokazati svu tajnu života. Osjetila sam njegovu prisutnost u autobusima i na mjestima nesreća. Sve se, kao što je Mehmet rekao, ukazuje jedno na drugo. Kamo god Mehmet krene, oko njega svjetluca smrt. Znaš, možda i zato što u sebi nosi knjigu. No na mjestima nesreća i u autobusima nisam čula da oni koji znaju za knjigu ili za novi život spominju anđela. Na tragu sam mu. Sakupljam znakove koje ostavlja.” “Mehmet mi je jedne kišne noći rekao da su oni koji ga žele ubiti krenuli u akciju. Mogu biti bilo gdje, možda nas sada čak i slušaju. Nemoj krivo shvatiti, ali i ti bi mogao biti jedan od njih. Čovjek često radi sasvim suprotno od onoga što misli, ili misli suprotno od onoga što radi. Putujući u tu zemlju, vratit ćeš se sebi; misleći da čitaš knjigu, iznova ćeš je napisati; želeći pomoći, završit ćeš ranjen.. . Većina ljudi zapravo ne želi ni novi život, ni novi svijet. Zbog toga su ubili autora knjige.” O autoru knjige, to jest starcu kojega je nazivala “autorom”, Džanan je govorila jezikom koji meni nije bio dovoljno jasan i stilom koji me uzbuđivao ne samo riječima, nego i misterioznim načinom na koji ih je izgovarala. Tek je neko vrijeme sjedila na jednom od prednjih sjedala autobusa, oči su joj bile uprte u bijele prometne linije koje su blještale na asfaltu, a u ljubičastoj se noći svjetla drugih autobusa, kamiona i automobila iz nekog razloga uopće nisu vidjela. “Znam da su Mehmet i stari pisac tijekom svojih susreta sve čitali jedan drugome iz očiju. Mehmet ga je tražio i istraživao o njemu. Kad su se susreli, nisu puno razgovarali. Šutjeli su, malo raspravljali, šutjeli, starac je rekao da je knjigu napisao u mladosti, ili je godine u kojima ju je napisao nazivao svojom mladošću. Knjiga je ostala u mojoj mladosti, rekao je tužno. Poslije su starca zastrašili i natjerali ga da se odrekne onoga što je vlastoručno napisao i izvukao iz vlastite duše. U tome nema ništa iznenađujuće. A kad su ga naposljetku ubili... I kad je nakon njegovog ubojstva red došao na Mehmeta... Mi ćemo Mehmeta pronaći prije ubojica... Važno je sljedeće: postoje oni koji čitaju knjigu i vjeruju u nju. Susrećem ih dok lutam gradovima, kolodvorima, dućanima i ulicama. Prepoznajem ih po očima. Poznajem ih. Lica onih koji je čitaju i vjeruju u nju su drugačija, melankolija i želja u njihovim očima su slične, i ti ćeš to jednoga dana shvatiti, možda već jesi. Ako poznaješ njezinu tajnu i kreneš prema njoj, život je lijep.” Ako bismo, dok je Džanan pripovijedala, bili u tmurnom restoranu punom muha na nekom zabačenom odmaralištu, u ponoć bismo pušili i pili besplatan čaj koji bi nam poslužio pospani dječak i halapljivo gutali kompot od jagoda koji miriše na plastiku. Kad bismo se tresli u prednjim redovima trošnog autobusa, usred buke, moje bi oči počivale na Džananinim lijepim punim usnama, a njezine pratile asimetrična svjetla kamiona koji su s vremena na vrijeme prolazili. Ako bismo sjedili u nekom od kolodvora među mnoštvom koje čeka, držeći plastične vrećice, kartonske kofere i zavežljaje u rukama, Džanan bi usred priče naglo ustala od stola, nestala i ostavila me u ledeno hladnoj samoći. Nakon minuta i sati koji nikako nisu prolazili, pronašao bih je u nekom od antikvarijata u sporednim ulicama grada u kojem smo čekali autobus kako sumnjičavo promatra mlinac za kavu, oštećeno glačalo ili staru peć na ugalj. Ponekad bi se vratila s čudnovatim provincijskim novinama u ruci i tajnovitim osmijehom na licu i čitala mi obavijesti o mjerama koje je općina poduzela kako bi spriječila da životinje koje se uvečer vraćaju u staju prolaze glavnom ulicom i o zadnjim novitetima koje je podružnica Ajgaza iz Istanbula uvela u svoju trgovinu. Često bih je pronalazio kako se druži s nekim iz mnoštva: zaneseno bi razgovarala s gospođama čije su glave bile pokrivene maramama, dugo ljubila malu djevojčicu ružnu poput pačeta koju bi držala u naručju i zapanjujućom količinom informacija pomagala zlonamjernim strancima koji su mirisali na sapun za brijanje OPA da se snađu. Kad bih joj oprezno prišao, rekla bi mi da na sva ta putovanja možda idemo kako bismo rješavali tu vrstu problema: “Ova gospođa dočekuje sina koji se vraća iz vojske, ali iz autobusa koji je došao iz Vana nije izašao nitko poznat!” Raspitivali smo se za druge o voznom redu autobusa, mijenjali vozne karte, umirivali uplakanu djecu i čuvali kofere i zavežljaje onima koji su išli na zahod. “Bog vas blagoslovio!” rekla nam je jednom debeljuškasta teta sa zlatnim zubima. Potom je podigla obrve i rekla: “Znaš li da ti je žena vrlo lijepa?” U ponoć, kada bi se ugasila svjetla autobusa i televizijski ekran koji je svijetlio jače od njih, i u autobusu zamro svaki pokret osim dima cigarete koji se dizao prema krovu od sjedala najtjeskobnijeg, besanog putnika, u sjedalima koja su se nježno ljuljuškala, naša bi se tijela polako ispreplela. Osjećao bih njezinu kosu na svome licu, njene duge ruke s nježnim zglobovima na svojim koljenima i njezin dah snenog mirisa na naježenom zatiljku. Dok su se kotači autobusa okretali, a dizel motor jednolično stenjao, neko novo vrijeme obavilo bi nas poput spore, mračne i tople tekućine te nježno zaigralo u našim utrnulim, ukočenim nogama i kostima. Tada, dok bi moja ruka gorjela od dodira njezine, dok bih satima čekao da njezina glava padne - neka samo padne - na moje rame, ili dok bih sjedio posve ukočen kako bi njezina kosa koja mije dodirivala vrat tamo i ostala, pažljivo i s poštovanjem brojao bih njezine udisaje i pitao se što znače tužne bore koje bi joj se pojavile na čelu. A kada bi joj pod mojim pogledom blijedo lice odjednom osvijetlila jaka svjetlost, a ona se probudila, u onoj početnoj zbunjenosti ne bi pogledala kroz prozor kako bi shvatila gdje je, nego u moje oči koje su joj ulijevale povjerenje, i iznenada bi se nasmiješila. Kako sam samo sretan bio! Noćima sam pazio da ne nasloni glavu na zaleđeno staklo i ne nahladi se, skidao sako boje višnje koji sam kupio u Erzindžanu i pokrivao je, a kad bi se vozač zaigrao spuštajući se planinskim putovima, pazio da joj se pognuto tijelo ne zanese i udari u nešto. Ponekad bi mi se tijekom tih stražarenja pogled zadržao negdje između kože njezinog vrata i mekanih zavijutaka njezinih ušiju, a misli bi mi, među zvukovima motora, uzdasima i smrtnim željama, odlutale u uspomene na izlet čamcima i borbu snježnim grudama koje su ostale u snovima mojeg djetinjstva i ispreplele se sa sanjarenjem o sretnom braku u kojemu ćemo Džanan i ja jednoga dana živjeti. Kada bih se satima poslije probudio obasjan zrakama sunca koje bi šaljivo udarale u prozor, hladno i oštro poput kristala, prvo bih shvatio da je topli vrt s mirisom lavande, u koji sam uronio glavu, zapravo njezin vrat, i zadržao se još malo u njemu, negdje između sna i jave. Potom bih trepnuo i dok bih pozdravljao sunčano jutro, ljubičaste obrise planina i prve tragove novoga dana, tužno bih primijetio koliko su Džananine oči daleko od mene. “Ljubav”, rekla bi Džanan iznenada poput majstora filmske sinkronizacije, oživljavajući riječ koja je bila potisnuta duboko u meni, “usmjerava čovjeka prema cilju, izvlači dijelove života na površinu i, sada shvaćam, naposljetku ga dovodi do tajne svijeta. Sada idemo tamo.” “Kada sam prvi put vidjela Mehmeta”, rekla bi Džanan uopće ne primjećujući Clinta Eastwooda koji ju je promatrao s naslovnice starog časopisa ostavljenog na jednome od stolova u čekaonici, “odmah sam shvatila da će mi se čitav život promijeniti. Prije nego što sam ga vidjela, imala sam jedan život, a kad sam ga upoznala, dobila sam drugi. Kao da su sve stvari oko mene, svi predmeti, kreveti, ljudi, svjetiljke, pepeljare, ulice, oblaci i dimnjaci odjednom promijenili boju i oblik, a ja sam se oduševljeno dala na upoznavanje tog sasvim novog svijeta. Kada sam počela čitati knjigu, pomislila sam da više ne trebam ni jednu drugu knjigu, ni jednu priču. Kako bih temeljito shvatila svijet koji se otvarao preda mnom, morala sam samo pogledati i sve vidjeti svojim očima. No nakon čitanja iznenada sam vidjela i stvari koje sam trebala vidjeti, i ono što je iza njih. Probudila sam Mehmeta, koji se sjetan vratio iz zemlje koju je posjetio, i uvjerila ga da ćemo zajedno moći krenuti u taj život. Tih dana bismo se vraćali knjizi i zajedno je čitali. Ponekad bismo pojedinom dijelu knjige posvetili tjedne, a ponekad bismo odmah nakon čitanja uočili da je sve vrlo jasno i jednostavno. Poslije bismo otišli u kino, čitali druge knjige i novine te lutali ulicama. Dok smo mislili na knjigu i u mislima je čitali, ulice Istanbula zasvjetlucale bi sasvim drugim svjetlom i postajale našima. Znali smo da će starac sa štapom u ruci, kojega smo vidjeli na ulici, prvo otići u kavanu i ondje provesti neko vrijeme, a potom dočekati unuka pred vratima škole. Primijetili smo da je kobila koja vuče treću od tri zaprege koje smo vidjeli na cesti, majka dvojice mršavih konja koji vuku prve dvije. Odmah bismo shvatili zašto se muškarci s plavim čarapama guraju, što znači vozni red vlakova kad se pročita unatrag, i da je kovčeg u ruci znojnog, debelog čovjeka koji se ukrcava u javni autobus pun stvari iz kuće koju je nešto ranije opljačkao i njegovog donjeg rublja. Poslije bismo otišli u neki kafić iznova čitati knjigu i neprestano, bez predaha, satima raspravljali o njoj. To je bila ljubav, i ponekad bih, kao na filmu, pomislila da je ljubav jedini način da se taj daleki svijet poveže s ovim.” “No bilo je i stvari koje nikada neću znati”, rekla je Džanan jedne kišne noći, ne skidajući pogleda sa scene poljupca na ekranu, i, nekoliko skliskih kilometara i tri-četiri umorna kamiona poslije, kada bi scenu poljupca zamijenio prizor autobusa sličnog našemu u ljupkom krajoliku, koji nimalo nije naličio na krajolik kroz koji smo se kretali, dodala: “Sada idemo na to sasvim nepoznato mjesto.” Kada bi nam odjeća od znoja, prašine i prljavštine postala neupotrebljiva, a na koži nam se nakupili slojevi povijesti koja je posve izmijenila ovo tlo od doba Križarskih ratova do danas, prije prelaska iz jednog autobusa u drugi, nasumično bismo se uputili u centar Nasumičnog grada. Džanan bi kupila dugu popelinsku suknju u kojoj bi izgledala kao dobronamjerna seoska učiteljica, a ja uvijek jednaku košulju u kojoj bih izgledao kao ranija, bljeđa verzija sebe... Ako bismo se poslije sjetili podignuti pogled između zgrade lokalne uprave, Atatürkovog kipa, zastupništva tvrtke Arčelik, ljekarnice i džamije, na kristalno plavom komadiću neba koji se pružao između platnenih reklama za tečaj učenja Kurana i skorašnje grupne ceremonije obrezivanja, uočili bismo krhku bijelu liniju koju je iscrtao neki mlaznjak, na trenutak zastali s papirnatim paketima i plastičnim vrećicama u rukama i s ljubavlju pogledali u nebo. Odmah potom upitali bismo blijedog službenika s blijedom kravatom gdje se nalazi gradski hamam. Hamam bi ujutro bio otvoren za žene, pa bih tumarao ulicama i dremuckao u kafićima. Prolazeći pored hotela, zamišljao bih kako Džanan govorim da bismo barem jedan dan i jednu noć trebali provesti na čvrstom tlu, ne na kotačima i u sjedalima autobusa, nego kao svi ostali, na primjer u hotelu. Bilo je večeri kada bih joj to i rekao, no dok bi se nebo mračilo, Džanan bi mi pokazivala rezultate istrage koju je provela dok sam bio u hamamu: korice starog časopisa Fotoroman, još starije časopise za djecu, primjerke žvakaćih guma koje sam nekoć žvakao, ali to već i zaboravio, i vrpcu za kosu do čijeg značenja nikako nisam uspijevao doprijeti. “Reći ću ti u autobusu”, rekla bi mi Džanan s onim posebnim smiješkom koji bi joj bljesnuo na licu kada bi još jednom gledala isti film na videu. Jedne noći kada se na tv ekranu našeg tmurnog autobusa umjesto šarenog filma pojavila suzdržana i uljudna gospođa, koja je donijela ružne vijesti o smrti, Džanan je rekla: “Idem u Mehmetov drugi život. No u tom životu on nije bio Mehmet, nego netko drugi.” U brzom prolazu pored benzinske crpke lice joj je obasjala znatiželjna crvena neonska Svjetlost. “Mehmet nije puno pričao o tome tko je bio u drugom životu, ni o svojim sestrama, ni o jednom konaku, ni o stablu murve, pa ni o svom drugom imenu i o tome kakav je tada bio. Jednom mi je rekao da je u djetinjstvu jako volio časopis Dječji tjednik. Jesi li kada čitao Dječji tjednik?” Njezini dugi prsti prošli bi preko svežnja časopisa koji su žutjeli smotani i gurnuti u procijep s pepeljarom koji je dijelio naša sjedala. Pogled joj ne bi zastao na stranicama časopisa, nego na meni koji sam ih promatrao, i rekla bi: “Mehmet je govorio da će se svi vratiti ovamo. Ove stvari sakupljam za njega. Stvari koje sačinjavaju njegovo djetinjstvo... To su stvari koje smo pronašli u knjizi. Razumiješ li?” Ne bih je posve razumio. Ponekad je uopće ne bih razumio. No Džanan je razgovarala sa mnom tako da bih pomislio da shvaćam. “Baš kao ti”, rekla bi Džanan. “I Mehmet je pročitavši knjigu shvatio da će mu se čitav život promijeniti i da je ono što zna gotovo. Gotovo... Studirao je medicinu, ali je sve svoje vrijeme posvetio knjizi i životu u njoj. Shvatio je i da mora napustiti svu svoju prošlost kako bi mogao postati netko sasvim nov. Zato je prekinuo vezu s ocem i obitelji... No nije ih se lako riješio. Rekao mi je da je pravo oslobođenje i prvi korak k novome životu doživio tek u prometnoj nesreći ... Istina je, nesreće su izlaz, a izlaz su nesreće... Anđeo se ukaže u čaroliji tih trenutaka, i tada nam se pred očima pojavi pravo značenje zbrke koju nazivamo životom. Tada se vraćamo kući... ” Kada bih čuo takve riječi, zatekao bih se kako sanjarim o majci, sobi, stvarima, krevetu i domu koje sam ostavio, i maštao uvijek s podlim racionalizmom i odmjerenim osjećajem krivnje o tome kako ih uspijevam spojiti s Džanan koja pored mene sniva o novom životu.