U svim autobusima kojima smo putovali iznad vozačeva sjedala nalazio se televizor. Katkada bismo ga bez riječi gledali.

Izuzev prozora na autobusu, taj televizor koji je uz pomoć kutija, čipkastih stolnjaka, baršunastih zastora, lakiranih dasaka, amajlija, staklenih zrna i naljepnica pretvoren u moderni oltar, bio je naš jedini prozor u vanjski svijet, s obzirom na to da mjesecima nismo čitali novine.

Gledali smo kako okretni junaci karate filmova poskakuju i u jednom trenutku rukama i nogama udaraju lica stotina bijednika i njihove nespretne, usporene domaće kopije. Gledali smo američki film u kojem inteligentni, simpatični crni junak uspije prevariti nesposobne bogataše, policiju i gangstere, film u kojem mladi i zgodni piloti izvode akrobacije u avionima i helikopterima te film strave u kojem vampiri opsjedaju i plaše mlade ljepotice. U većini domaćih filmova u kojima bogataši meka srca svojim kćerima s manirama gospođica nikako ne uspijevaju pronaći dobrog i iskrenog muža, svi muški i ženski junaci u jednom periodu svog života radili su kao pjevači. Među njima neprestano dolazi do takvih nesporazuma da se sve to nerazumijevanje u jednom trenutku pretvori u razumijevanje. U domaćim filmovima bili smo toliko naviknuti na stereotipna lica i tijela strpljivog poštara, okrutnog silovatelja, gromoglasnog suca, ružne sestrice dobrog srca i gospođe s majčinskim instinktom, da smo se prevarili ugledavši dobrohotnu sestricu i silovatelja kako jedu juhu od crvene leće među uspavanim putnicima na odmorištu u restoranu Sjećanja, na čijim su zidovima bili obješene fotografije glumaca, hrvača te Atatürka. Sjećam se da sam odsutno promatrao šaroliko društvo u restoranu dok se Džanan prisjećala svih glumica s fotografija na zidu koje su bile silovane, te zamišljao da se svi mi nalazimo u hladnom salonu nekog nepoznatog broda koji nas odvodi u smrt dok pijemo juhu od crvene leće. Na televizoru smo vidjeli nebrojeno puno prizora tučnjava, smrskanih prozora, čaša i vrata, prizora u kojim su automobili i avioni nestajali iz kadra, nakon čega bi uslijedila eksplozija. Vidjeli smo kuće, vojske, sretne obitelji, zlikovce, ljubavna pisma, nebodere, riznice koje je progutala vatra, krv koja ne prestaje teći niz lica i vratove, iznimno duge scene potjera, stotine, tisuće automobila koji prate jedni druge i velikom brzinom ulaze u zavoj te se kasnije sudaraju, žene koje neprestano pucaju jedne u druge i desetke tisuća stranih i domaćih, brkatih nesretnika, i onih bez brkova. Prije nego što bi počeo novi film Džanan bi kazala: “Nisam mislila da će tako lako prevariti mladića.” Kada bi i taj film završio, rekla bi: “Pa ipak, život je lijep, ako nekamo ideš.” Ili: “Ne vjerujem, ne mogu me zavarati, ali volim to.” Katkada bi u polusnu, sretna zbog filma koji je pogledala, kazala: “Sanjat ću sretno oženjene.” Do kraja trećeg mjeseca našeg putovanja, Džanan i ja sigurno smo vidjeli više od tisuću scena u kojima se likovi ljube. Svaki put kada bi se poljubili, u autobusu bi zavladala tišina, bez obzira na to jesu li putnici u autobusu u rukama držali košare s jajima, bili činovnici s torbama ili netko drugi i bez obzira na mjesta i gradove kroz koje smo prolazili. Osvijestio bih ponekad da Džanan drži ruke na koljenima, ili u krilu, i na trenutak poželio učiniti nešto značajno, smisleno i žestoko. Jedne kišne ljetne večeri učinio sam to čega se točno ne sjećam, ili nešto tome slično. Svjetla polupraznog autobusa bila su ugašena. Sjedili smo negdje na sredini i na televizoru gledali prizore tropske kiše koja nam je djelovala daleko i strano. Instinktivno sam se okrenuo prema prozoru, približio glavu Džananinoj te vidio da pada kiša. U istom sam je trenutku poljubio, onako kako sam vidio da to rade u filmovima i mislio da se to tako radi; Anđele, poljubio sam je svom snagom i s puno žara, raskrvarivši joj usne, a ona se opirala. “Ne, dušo. Ti nisi on. Jako mu sličiš, ali nisi on.” Je li svjetlost na njezinu licu dopirala s najudaljenije ružičaste neonske reklame za Turk Petrol, oko koje se skupilo naviše muha ili je to bilo svjetlo nevjerojatne zore na ekranu? U knjizi je pisalo da je iz djevojčinih usana potekla krv, a u filmovima koje smo gledali, likovi bi u takvim situacijama rušili stolove, razbijali stakla i velikom se brzinom automobilima zabijali u zid. Bio sam tužan jer sam očekivao okus poljupca na svojim usnama. Utješio sam se otkrivši da više ne postojim, no nakon što se autobus snažno zatresao, zbog boli u preponama osjetio sam svoje biće više nego ikada do tada. Poželio sam se istegnuti, eksplodirati i opustiti. Kasnije je ta želja postala još dublja, postala je cijeli novi svijet. Željno sam iščekivao ne znajući što će se dogoditi i znojio se. Odjednom je sve sretno eksplodiralo, smrskalo se i nestalo. Prvo smo začuli onu prekrasnu buku, a kasnije i kratkotrajnu tišinu koja uslijedi nakon nesreće. Vidio sam da je vozač poginuo te da je ovaj put s njime nestao i televizor. Kada je započela vika i vriska, uzeo sam Džanan za ruku i okretno je spustio na zemlju. Odmah sam primijetio da se na kiši koja je pljuštala, nama i našem autobusu nije dogodilo ništa strašno. Poginulo je dvoje-troje putnika i vozač. Međutim drugi autobus Prebrzitrans u koji se preminuli vozač zabio sa strane, preklopio se i otkotrljao u blatno polje. Bio je pun mrtvih i onih koji su umirali. Polako i oprezno sišli smo u polje, kao da ulazimo u tamno središte života i očarano se približili mjestu kamo se autobus otkotrljao. Kada smo mu prišli, jedna djevojka posve oblivena krvlju pokušavala je izaći kroz smrskani prozor. Ruka joj je bila ispružena. Provirili smo i vidjeli da drži ruku mladića koji je bio na izmaku snaga. Djevojka u trapericama izašla je iz autobusa uz našu pomoć, ali ni u jednom trenutku nije ispuštala mladićevu ruku. Kasnije se nagnula prema ruci i povlačeći je pokušala izvući mladića. Međutim vidjeli smo da je on zaglavljen u izvrnutom autobusu, između šipki od nikla i šarenog lima koji se presavio poput kartona. Ubrzo je umro, piljeći u izvrnutu sliku nas i mračnog, kišnog svijeta. Niz lice dugokose djevojke slijevala se krv. Bila je naših godina. Na njezinom licu koje je u život vraćala kiša, vidjela se zbunjenost koja nije karakteristična za nekoga tko se suočio sa smrću. Pokisla djevojko, bilo nam te je jako žao. U jednom trenutku pod svjetlima našeg autobusa pogledala je mrtvog muškarca na sjedalu, i kazala: “Tata će se jako naljutiti.” Pustila je njegovu ruku, i pomilovala Džananino lice, kao da je riječ o bezgrešnoj sestrici koju već stoljećima poznaje. “Anđele, nakon svih tih kišnih putovanja, konačno sam te našla,” rekla je. Njezino krvavo, lijepo lice bilo je okrenuto prema Džanan, gledala ju je sretno, čeznutljivo i s divljenjem. “Pogled koji me uvijek pratio, i koji bi se na trenutak pojavio na najneočekivanijim mjestima i brzo nestajao, te koji me tjerao da ga tražim, bio je tvoj pogled. Anđele, znaš da smo putovali, spavali u autobusima, išli od grada do grada i iznova čitali knjigu kako bismo susreli tvoj blagi pogled”, rekla je. Džanan je bila pomalo zbunjena i neodlučna, ali kasnije se nasmiješila kao da je zadovoljna zbog skrivene geometrije te pogreške. “Nasmiješi mi se”, rekla je djevojka koja je umirala. Anđele, tada sam shvatio da će umrijeti. “Nasmiješi mi se pa da na tvome licu još jednom vidim svjetlost onog svijeta. Podsjeti me na toplinu pekarnice u kojoj sam tijekom snježnih zimskih dana kupovala peciva, sreću s kojom sam za toplih ljetnih dana s mola skakala u more. Podsjeti me na prvi poljubac i zagrljaj, stablo oraha do čijeg sam se vrha sama uspela, večer kada sam se onesvijestila, noć kada me opilo veselje, na ono što se nalazi ispod mog popluna i mladića kojim me s ljubavlju gleda. Sve to nalazi se u zemlji u koju želim otići. Pomogni mi da odem onamo i sa svakim udisajem sretno prihvatim svoj odlazak.” Džanan joj se blago nasmiješila. “Kako li ste samo vi anđeli strašni!” rekla je djevojka, a polje kukuruza odzvanjalo je povicima sjećanja i smrti. “Kako ste strašni, a istovremeno lijepi! Dok se mi polako sušimo i nestajemo kao sve druge stvari i sjećanja, vi i sve što obasja vaša vječna svjetlost, odišete bezvremenskim spokojem. Otkako smo pročitali knjigu moj nesretni dragi i ja, gledali smo kroz prozore autobusa i tražili vaše poglede. Anđele, tvoje poglede. Sada razumijem da je to taj jedinstveni trenutak koji je obećala knjiga, trenutak prolaska između dvaju svjetova. Sada nisam ni u jednom od njih, i ispunjena srećom, razumijem što znače odlazak, spokoj, smrt i vrijeme. Anđele, još mi se nasmiješi.” Kao da se nisam mogao sjetiti što se neko vrijeme događalo nakon toga. Dogodilo mi se nešto, kao kad na kraju slatkog pijanstva izgubimo glavu i ujutro kažemo: “U tom trenutku došlo je do prekida filma.” Sjećam se da je prvo nestao zvuk te mi se učinilo da vidim kako se Džanan i djevojka gledaju. Bit će daje nakon zvuka nestala i slika, jer su stvari koje su se neko vrijeme događale isparile i nestale, ne ostavivši traga u mome sjećanju. Kroz maglu se sjećam da je djevojka u trapericama spominjala vodu, ali nisam shvatio ni kako smo prešli preko polja kukuruza i našli se na obali rijeke, je li to uopće bila rijeka ili blatni potok, ni odakle je dopirala plava svjetlost u kojoj sam vidio kapi kiše što su padale u vodu stvarajući krugove na njezinoj površini. Nakon nekog vremena, ponovno sam vidio da djevojka u trapericama miluje Džananino lice. Nešto joj je šaptala, ali nisam je čuo, ili te riječi, koje je šaptala kao u snu, nisu dopirale do mene. Praćen jedva primjetnim osjećajem krivnje, pomislio sam da bih ih trebao ostaviti same. Pošao sam nekoliko koraka uz obalu rijeke, a stopala kao da su zapinjala u blatu. Žabe, koje su preplašili moji nesigurni koraci, skočile su u vodu uz zvuk “plop”. Zgužvana kutija cigareta na površini vode doplovila je do mene. Bila je to kutija cigareta Maltepe. S vremena na vrijeme zanjihala biše zbog kapi kiše koje su padale po njoj, a kasnije je ponosno i pompozno nastavila ploviti prema zemlji neizvjesnosti. Vidio sam samo kutiju cigareta i djevojčinu i Džananinu sjenu, te mi se učinilo da se pomiču. Baš kada sam pomislio da sam je poljubio i pohrlio u smrt, začuo sam Džananin glas. “Pomozi mi. Oprat ćemo joj lice, da otac ne vidi krv”, rekla je. Prišao sam djevojci s leđa i primio je. Imala je nježna ramena i topla pazuha. Dugo sam gledao kako Džanan majčinskim pokretima suosjećajno pere ranu na djevojčinu čelu i licu, uzimajući u dlan vodu iz potoka kojim je plovila kutija. Djevojka nam je rekla da ju je tako prala baka dok je bila dijete. Nekada je bila dijete i bojala se vode, sada je velika, voli vodu ali umire. “Prije nego umrem, želim vam nešto reći. Odvedite me do autobusa”, rekla je. Pored presavijenog i naglavce okrenutog autobusa nalazila se neodlučna skupina ljudi, kakve je moguće vidjeti na kraju užurbanih i zamornih blagdanskih noći. Nije bilo jasno što rade dvije-tri osobe koje se polako kreću; možda su nosile neko truplo kao da nose kofer. Žena s plastičnom torbom u ruci otvorila je kišobran kao da čeka drugi autobus. Putnici našeg autobusa ubojice i putnici autobusa žrtve zajednički su nastojali izvući kofere, trupla i djecu iz smrskanog autobusa. Ruka koju je ispustila djevojka na samrti, nalazila se na mjestu gdje ju je i ostavila. Činilo se kao da je djevojka autobusu prilazi više zbog osjećaja odgovornosti i primoranosti, nego zbog tuge i suosjećajno je uzela mladićevu ruku. “To je bio moj dragi”, rekla je. “Ja sam prva pročitala knjigu. Očarala me i preplašila. Pogriješila sam; mislila sam da će i njega očarati pa sam mu je dala da je pročita. Tako je i bilo, međutim to mu nije bilo dovoljno. Želio je otići u tu zemlju. Nisam ga uspjela uvjeriti daje to samo knjiga. Voljela sam ga. Krenuli smo na put od grada do grada, dodirujući površinu života, nastojeći naći ono što je skriveno u njegovim bojama, tragajući za stvarnošću koju nismo pronašli. Nakon što su uslijedile svađe, ostavila sam ga samog u potrazi, vratila se kući, majci i ocu, i čekala. Naposljetku mi se vratio, ali kao netko posve drugi. Rekao mi je da je knjiga mnoge nesretnike odvela na pogrešan put te da je izvor svega zla. Zakleo se da će se osvetiti knjizi zbog svih razočaranja i svih tužnih života. Rekla sam mu da za to nije kriva knjiga, da je ista kao i brojne druge knjige te da je bitno ono što čovjek vidi dok čita, no nisam ga mogla natjerati da me posluša. Obuzeo ga je osvetnički bijes koji opsjeda prevarene nesretnike. Pričao mi je o dr. Narinu {3} i njegovoj borbi protiv knjige, stranih kultura koje nas uništavaju i ratu koji je objavio svemu što dolazi sa Zapada te o njegovoj velikoj borbi protiv tiskanih tekstova. Spominjao je razne satove, antikne predmete, ručne mlince, kaveze za kanarince i vitla bunara. Nisam ga razumjela, ali sam ga voljela. Ispunio ga je dubok prijezir, no bio je ljubav mog života. Zato sam krenula za njim, kada je rekao da će se u gradiću Gudulu u ime ‘naših ciljeva’ održati tajni sastanak trgovaca. Ljudi dr. Narina trebali su nas pronaći i odvesti k njemu. Zaustavite izdaju knjige i života. Dr. Narin očekuje dvoje mladih distributera grijalica, odanih borbi. Naše osobne iskaznice nalaze se u unutrašnjem džepu sakoa moga dragog. Muškarac koji treba doći po nas miriši na sapun za brijanje OPA.” Djevojčino lice ponovo je oblila krv, poljubila je i pomilovala nepomičnu ruku te zaplakala. Džanan ju je primila za ramena. “Anđele, i ja sam kriva. Ne zaslužujem tvoju ljubav. Dragi me obmanuo, krenula sam za njime i izdala knjigu. Budući da je njegova krivnja veća, umro je ne vidjevši te. Otac će biti vrlo ljutit, ali sretna sam što ću umrijeti u tvojim rukama.” Džanan joj je rekla da neće umrijeti, ali s obzirom na to da u filmovima koje smo gledali oni koji umiru nikada ne najave svoju smrt, pomisao da će umrijeti odavno nam je počela djelovala uvjerljivo. Preuzevši ulogu anđela, Džanan je, kao što je to bio slučaj u tim filmovima, uzela djevojčinu ruku, stavila je u ruku mrtvog mladića i čvrsto ih stisnula. Djevojka je umrla, držeći svoga dragog za ruku. Džanan se približila mladiću koji je naglavce promatrao svijet. Provirila je kroz smrskani prozor autobusa, neko vrijeme pretraživala njegove džepove te se vratila na kišu, zadovoljno se smiješeći. U ruci je držala naše nove osobne iskaznice. Kako sam samo volio vidjeti taj sretni osmjeh na njezinom licu. Na rubovima njezinih punih usana, na mjestu gdje su se pod blagim kutom lijepi zubi spajali s usnama, vidio sam dvije tamne točke. Dva simpatična trokuta koja su se mogla vidjeti dok se smije. Jedanput me poljubila, i ja sam nju jedanput poljubio. Poželio sam da se sada na kiši još jednom poljubimo, međutim lagano se udaljila od mene. “U našem novom životu, ti se zoveš Ali Kara, a ja Efsun Kara”, rekla je, čitajući imena s osobnih iskaznica. “Imamo i vjenčani list.” Kasnije se nasmiješila i suosjećajnim glasom u maniri učiteljice engleskog jezika pune razumijevanja, rekla: “Gospodin i gospođa Kara idu na konvenciju distributera u gradić Gudul