Jednoga dana pročitao sam knjigu i cijeli mi se život promijenio. Već na prvim stranicama tako sam duboko osjetio njezinu snagu, da sam pomislio kako se moje tijelo otrgnulo i udaljilo od stola i stolca na kojem sam sjedio.

Jednoga dana pročitao sam knjigu i cijeli mi se život promijenio. Već na prvim stranicama tako sam duboko osjetio njezinu snagu, da sam pomislio kako se moje tijelo otrgnulo i udaljilo od stola i stolca na kojem sam sjedio.

No usprkos tom osjećaju odijeljenosti, kao da je cijelo moje biće više nego ikad bilo na tom stolcu i za tim stolom, a knjiga je svu snagu svojega utjecaja prosula ne samo po mojem duhu, nego i po svemu što me čini mnome. Taj utjecaj je bio toliko snažan da sam pomislio kako s njezinih stranica u moje lice pršti Svjetlost; Svjetlost koja je zasljepljivala moj um, a istovremeno ga i blještavo osvjetljavala. Pomislio sam da ću se s njome iznova izgraditi, osjetio da ću s njome skrenuti s puta, u njoj osjetio sjene života koji ću poslije upoznati i približiti mu se. Sjedio sam za stolom i u nekom kutku svijesti znao sam da čitam, okrećem stranice, i da mi se cijeli život mijenja dok čitam nove riječi i odlomke. Nakon nekog vremena, osjetio sam se toliko nespremnim i bespomoćnim pred onime što me čeka, da sam, vođen instinktom, kao da se želim zaštititi od sile koja izvire iz knjige, na trenutak odmaknuo lice od nje. Tada sam sa strahom primijetio da se i svijet koji me okružuje iz korijena mijenja te me obuzeo osjećaj samoće kakav do tada nikada nisam osjetio. Kao da sam ostao sam u zemlji čiji jezik, navike i krajolik ne poznajem. Taj osjećaj usamljenosti učinio me bespomoćnim, a to kao da me na trenutak još čvršće vezalo uz knjigu. Kao da mi je knjiga trebala pokazati što trebam učiniti u toj novoj zemlji u kojoj sam se našao, ono u što želim vjerovati, ono što ću vidjeti i put kojim će moj život krenuti. Okrećući stranicu po stranicu, čitao sam je kao vodič koji će mi pokazati put u divljoj i stranoj zemlji. “Pomogni mi”, poželio sam reći, “pomogni mi da pronađem novi život bez nesreća i nevolja.” No znao sam da je i ovaj život izgrađen prema riječima vodiča. Dok sam čitao riječ po riječ, s jedne strane sam pokušavao naći put, a s druge sam sâm gradio maštarije koje će mi pomoći da ga potpuno izgubim. Cijelo to vrijeme knjiga je stajala na stolu, i dok je prosipala svoju svjetlost na moje lice, izgledala je poznato i slično drugim stvarima u sobi. To sam osjetio radosno dočekujući postojanje novog života koji se otvarao preda mnom, jednog novog svijeta: knjiga koja će mi toliko promijeniti život zapravo je bila obična stvar. Dok su se vrata i prozori mojega uma otvarali čudima novoga svijeta koja su mi obećavale riječi knjige, ponovo sam razmišljao o slučajnosti koja me k njoj dovela, no ta maštarija je bila na površini mojeg uma i nije prodirala u dubinu. Čitajući, toj sam se misli vraćao kao s nekim strahom; novi svijet koji mi je pokazala knjiga bio je toliko stran, toliko čudan i zapanjujuć da sam osjećao potrebu da se nekako vežem uz sadašnjost kako ne bih potpuno utonuo u njega. Naime, obuzimao me strah da ako podignem pogled s knjige i osvrnem se po sobi, prema ormaru i krevetu, ako pogledam kroz prozor, neću pronaći svijet kakav sam ostavio. Minute i stranice su letjele, u daljini su prolazili vlakovi, čuo sam mamin izlazak i potom povratak u kuću. Svakodnevno brujanje grada, zvonce prodavača jogurta koji je prošao pored vrata, motori automobila i svi zvukovi koje sam poznavao činili su mi se stranima. Na tren mi se učinilo da pada kiša, no to su bili glasovi djevojčica koje preskaču uže. Učinilo mi se da se vrijeme proljepšalo iako je po prozoru rominjala kišica. Pročitao sam sljedeću stranicu, i sljedeću, i sve ostale. Vidio sam svjetlo koje probija s praga drugog svijeta. Vidio sam ono što sam dosad znao i ono što nisam. Vidio sam svoj život i put kojim sam mislio da će krenuti... Dok sam polako okretao stranice, svijet za čije postojanje prije nisam znao niti sam o njemu razmišljao, koji nikada nisam mogao ni naslutiti, šćućurio se u mojoj duši i ondje Ostao. Mnoge stvari koje sam dosad znao i o njima razmišljao pretvorile su se u detalje na kojima se ne vrijedi zadržavati, a one koje nisam znao izašle su iz svojih skrovišta i poslale mi znakove. Da me tko dok sam čitao pitao što su one, kao da ne bih mogao odgovoriti, jer sam znao da polagano krećem na put bez povratka, osjećao da gubim zanimanje za neke od stvari koje ostavljam za sobom, ali opet, osjećao sam takvo uzbuđenje i znatiželju prema novom životu koji se preda mnom otvarao da mi se sve što postoji činilo vrijednim pažnje. Zbog toga me potresalo uzbuđenje, počeo sam mahati nogama, a mnoštvo, bogatstvo i zbrka mogućnosti koje su bile preda mnom pretvorili su se u neku vrstu straha. Tako zapanjen, u svjetlosti koja je izvirala iz knjige i udarala mi u lice, vidio sam oronule sobe, divlje autobuse, umorne ljude, izblijedjela slova, izgubljena naselja, živote i prikaze. U njemu je postojalo putovanje. Uvijek je bilo tu. Sve je bilo putovanje. Na tom putovanju vidio sam pogled koji me uvijek pratio, koji bi se, kada sam to najmanje očekivao, pojavio preda mnom, potom nestao, a potom me, zato što je nestao, tjerao da ga tražim; mek pogled davno očišćen od svake krivnje i grijeha... Želio sam biti taj pogled. Želio sam biti dio onoga svijeta koji je promatrao. Ta želja je bila toliko jaka da sam gotovo povjerovao da u njemu živim. Ne, nije bilo potrebe da vjerujem, živio sam u njemu. A knjiga je, naravno, jer sam u njemu živio, sigurno pričala o meni. To je bilo tako jer je netko prije mene već mislio moje misli i zapisao ih. Shvatio sam da riječi i ono što mi govore moraju biti dvije potpuno različite stvari, jer sam od samog početka osjećao da je knjiga napisana za mene. Zato je svaka riječ toliko utjecala na mene dok sam je čitao. Ne zato što su te riječi bile nevjerojatne i blistave, ne, nego zato što me obuzeo osjećaj da knjiga govori o meni. Nisam mogao razabrati kako se to dogodilo. Možda i jesam, ali sam, tražeći svoj put među ubojicama, nesrećama, smrtima i izgubljenim znakovima, zaboravio. Tako se, što sam dalje čitao, moj pogled pretvarao u riječi knjige, a one u moj pogled. Moje oči, zaslijepljene svjetlošću, više nisu razlikovale svijet koji je u knjizi od knjige koja je u svijetu. Kao da je taj jedini svijet i sve što u njemu postoji, sve boje i sve stvari, u toj knjizi i njezinim riječima, a ja sam, čitajući, svojim umom radosno i začuđeno ostvarivao sve što sam mogao zamisliti. Shvatio sam čitajući da je sve što mi je knjiga pokazivala, prvo šapćući, poslije pulsirajući, a potom nesmiljenom snagom, godinama ležalo u dubini moje duše. Knjiga je pronašla izgubljeno blago koje je stoljećima ležalo pod vodom i izvukla ga na površinu, a ja sam osjećao želju da svemu što sam pronašao među recima i riječima kažem: “Sada sam i to ja.” Ta misao mi je došla negdje na zadnjim stranicama, i poželio sam je izreći. Poslije, kad sam se potpuno predao svijetu o kojem je govorila knjiga, vidio sam svoju smrt kao anđela koji se pojavio na granici mraka i sumraka. Svoju vlastitu smrt... U jednom trenutku shvatio sam da mi se život obogatio više nego što sam ikada mogao zamisliti. Tada sam se uplašio, ne toga da kad pogledam svijet, stvari, svoju sobu i ulice neću moći vidjeti ono o čemu knjiga govori, nego da ću se od nje udaljiti. Uzeo sam je u ruke i udahnuo miris papira i tiskarske boje koji je izvirao iz njezinih stranica, kao što sam činio kad bih u djetinjstvu dočitao strip. Mirisali su jednako. Ustao sam, prišao prozoru i prislonio čelo na hladno prozorsko staklo, kao što sam činio kad sam bio dijete, i pogledao na ulicu. Kamion koji je bio parkiran na pločniku preko puta kad sam prije pet sati tog poslijepodneva stavio knjigu na stol i počeo čitati bio je otišao, ali su iz njega istovarili ormare sa zrcalima, teške stolove, stoliće za kavu, kutije i stojeće svjetiljke, a u prazan stan preko puta uselila se nova obitelj. Zavjese još nisu bile obješene pa sam na jarkom svjetlu gole žarulje mogao vidjeti sredovječne roditelje i sina i kćer mojih godina kako večeraju pred upaljenim televizorom. Djevojčina kosa bila je smeđa, a televizijski ekran zelen. Neko vrijeme sam ih promatrao. To mi se sviđalo možda i zato što su susjedi bili novi; kao da sam zbog toga bio zaštićen. Nisam se želio suočiti s dubokim promjenama poznatog i starog svijeta koji me okruživao, no više nisam ni primjećivao da su ulice one stare ulice, ni da je moja soba ona stara soba, ni da su moja majka i prijatelji i dalje ti isti ljudi. U njima svima mora da je postojalo nekakvo neprijateljstvo, neka prijetnja, nešto zastrašujuće što nisam mogao imenovati. Povukao sam se korak od prozora, ali nisam se mogao vratiti knjizi koja me pozivala. Ono što je skrenulo moj život s puta čekalo me ondje, iza mojih leđa, na stolu. Koliko god okretao leđa, početak svega bio je tamo, među rečima knjige, a ja sam samo trebao krenuti tim putem. Mora da mi se na trenutak to odvajanje od starog života učinilo toliko zastrašujućim da sam poželio pronaći spokoj poput onih čiji se životi zbog neke katastrofe nepovratno promijene, maštajući da će moj život ostati takav kakav je bio prije, i da nesreća, katastrofa, ili što god bila ta strašna stvar koja mi se dogodila, ne postoji. No toliko sam duboko osjećao postojanje knjige koja je još uvijek otvorena stajala na stolu iza mojih leđa, da nisam mogao ni zamišljati da će moj život ostati isti kakav je bio dosad. Tako sam, kad me majka pozvala na večeru, izašao iz sobe i, kao neki došljak koji se trudi naviknuti na novi svijet, pokušao razgovarati s njom. Televizor je bio upaljen, a na tanjurima su bili krumpiri s mljevenim mesom, poriluk s maslinovim uljem, zelena salata i jabuke. Mama je pričala o susjedima koji su se uselili preko puta, o tome kako sam, bravo, cijelo popodne sjedio i učio, o tržnici, o kiši, o vijestima na televiziji i čovjeku koji ih čita. Volio sam svoju majku. Bila je lijepa, ugodna i nježna žena puna razumijevanja, pa sam se osjećao krivim što sam pročitao knjigu i ušao u svijet kojemu ona ne pripada. Da je knjiga napisana za sve, razmišljao sam, s jedne strane život ne bi bio tako težak i nesmiljen kao prije. S druge strane, pomisao da je knjiga napisana samo za mene, za jednog razumnog studenta građevine poput mene, nije mogla biti istinita. Kako bi onda sve moglo ostati nepromijenjeno? Bojao sam se i pomisliti da je knjiga tajna izmišljena samo za mene. Kasnije, dok je majka prala posuđe, htio sam joj pomoći, dodirnuti je i prenijeti svoj Unutarnji svijet u ovo vrijeme.