“Pusti, dušo, ja ću”, rekla je, Neko vrijeme sam gledao televiziju. Možda bih mogao ući u taj svijet iza ekrana, a možda ga i raznijeti jednim udarcem. No to što sam gledao bio je. naš televizor u našoj kući; dijelom kućnobožanstvo, dijelom svjetiljka.

“Pusti, dušo, ja ću”, rekla je, Neko vrijeme sam gledao televiziju. Možda bih mogao ući u taj svijet iza ekrana, a možda ga i raznijeti jednim udarcem. No to što sam gledao bio je. naš televizor u našoj kući; dijelom kućnobožanstvo, dijelom svjetiljka.

Navukao sam jaknu i obukao cipele. “Izlazim”, rekao sam. “Kad ćeš se vratiti?” pitala je majka, “Da te čekam?” “Nemoj. Uvijek zaspiš pred televizorom.” “Jesi li ugasio svjetlo u sobi?” I tako sam izašao na ulice četvrti u kojoj sam dvadeset i dvije godine živio, ulice svoga djetinjstva, kao da izlazim na opasne ulice neke strane zemlje. Osjetivši vlažnu prosinačku hladnoću kao lagan povjetarac na licu, pomislio sam: “Možda postoje i neke stvari koje su iz staroga svijeta prešle u novi.” To sam trebao vidjeti sada, hodajući ulicama i pločnicima koji tvore moj život. Došlo mi je da potrčim. Žustro sam koračao mračnim pločnicima, izbjegavajući goleme kontejnere za smeće i blatne lokve i sa svakim novim korakom gledao rađanje jednog novog svijeta. Platane i topole iz mojega djetinjstva na prvi su pogled bile one iste platane i topole, ali je snaga uspomena i asocijacija koje su me uz njih vezale nestala. Umorna stabla, poznate dvokatnice i prljave stambene zgrade čiju sam gradnju od temelja i miješanja vapna do crijepa na krovu kao dijete pratio, a poslije se u njima igrao s novim prijateljima, nisam promatrao kao neizostavne dijelove svojeg života, nego kao da gledam fotografije za koje sam zaboravio kada su i gdje snimljene: prepoznavao ih po sjenama, osvijetljenim prozorima, stablima u njihovim vrtovima ili slovima i znakovima na ulazima, ali nimalo ne osjećajući snagu poznatog. Stari svijet je bio ondje, preda mnom, uz mene, na ulicama. Okruživao me u obliku poznatih izloga trgovina mješovitom robom, osvijetljene pekarnice na trgu kod kolodvora u Erenkoju u kojoj su još pekli peciva, sanduka s voćem kod voćara, tački, slastičarnice Život, trošnih kamiona, cerada, i mračnih i umornih lica. Pred svim tim sjenama koje su lagano podrhtavale pod noćnim svjetlima, dio srca mi se sledio. U njemu sam nosio knjigu kao da krijem zločin. Želio sam pobjeći od svih tih poznatih ulica, melankolije vlažnih stabala i neonskih slova i svjetala voćarnica i mesnica koja su se ocrtavala u lokvama vode na pločnicima koji su me činili onime što jesam. Zapuhao je lagan povjetarac, s grana su se prosule kapi vode, začuo sam brujanje i zaključio da je knjiga tajna koja mi je otkrivena. Obuzeo me strah, poželio sam razgovarati s nekime. Ušao sam u kafić Mladost u kojem su se neki moji prijatelji iz susjedstva još uvijek navečer okupljali i kartali, gledali nogometne utakmice na televiziji i družili se. Za stražnjim stolom, pod crnobijelim svjetlima televizora ćaskali su momak kojeg sam poznavao s fakulteta, pomagao je ocu u postolarskoj radnji, i prijatelj iz susjedstva, nogometaš u amaterskoj momčadi. Pred njima sam vidio novine čije su se stranice rasule od čitanja, dvije čašice za čaj, cigarete i bocu piva koju su kupili u dućanu mješovitom robom i sakrili na prazan stolac. Poželio sam dugo razgovarati s nekim od njih, možda i satima, ali sam odmah shvatio da neću moći. Na trenutak mi je dušu obavila tolika tuga da su mi gotovo navrle suze, ali sam je ponosno otresao; one kojima ću otvoriti dušu, odabrat ću među sjenama koje žive u svijetu iz knjige. Umalo sam pomislio da u potpunosti vladam svojom sudbinom, no znao sam - mnome sada vlada knjiga. Nije stala na tome da se u meni šćućuri kao neka tajna ili grijeh, nego sam od nje zanijemio kao u snu. Gdje su bili meni slični ljudi s kojima bih mogao razgovarati? Gdje je bila zemlja u kojoj ću pronaći san koji se obraća mojem srcu? Gdje su bili drugi koji su pročitali knjigu? Prešao sam prugu, zašao u sporedne ulice, gazio po požutjelom lišću koje je otpalo i zalijepilo se za asfalt. Odjednom me obuzeo dubok optimizam: ako zauvijek nastavim ovako hodati, brzo hodati, ako nikada ne stanem, ako krenem na putovanja, možda stignem u svijet iz knjige. Novi život, čiji sam odbljesak osjećao u sebi, bio je daleko, možda u nekoj nedostižnoj zemlji, ali sam osjećao da mu se kretanjem približavam, i da ću uspjeti makar stari život ostaviti za sobom. Kad sam stigao do plaže, zbunilo me što je more bilo crno kao katran. Zašto nikada prije nisam primijetio da je more noću toliko mračno, strogo i nemilosrdno? Kao da su predmeti imali jezik, a ja sam ga u prolaznoj tišini u koju me knjiga uvukla uspijevao pomalo čuti. Težinu mora koje se polako valjalo na trenutak sam osjetio u sebi, kao svoju nepovratnu smrt s kojom sam se susreo čitajući knjigu, no u meni se nije meškoljio osjećaj da je stigao kraj svemu, koji donosi prava smrt, nego znatiželja i uzbuđenje nekoga tko započinje nov život. Tumarao sam plažom. Kao mali bih nakon olujnog juga s prijateljima iz susjedstva ovdje skupljao konzerve i plastičnu ambalažu koju je nanijelo more, i među bocama, obućom za plažu, roštiljima, žaruljama i plastičnim lutkama, tražio nešto, neki čarobni komad koji je dio blaga, neki sjajan novi predmet za koji ne znamo što je. Na tren sam osjetio da bi moj pogled, prosvijetljen svjetlošću knjige, bilo koji običan predmet iz starog svijeta uz malo proučavanja mogao pretvoriti u tu čarobnu stvar koju smo tražili kad sam bio mali. No istodobno me toliko snažno obuzeo osjećaj da me knjiga ostavila samog samcatog u ovome svijetu, da sam pomislio da će mračno more odjednom porasti i progutati me. Obuzela me panika. Požurio sam se, ali ne kako bih sa svakim korakom vidio stvaranje novog svijeta, nego da bih se što prije našao u sobi, sâm sa svojom knjigom. Koračao sam gotovo trčeći, i kao da sam se već vidio samoga sebe nastalog iz svjetla knjige. To me umirivalo. Moj je otac imao prijatelja svojih godina koji je, kao i on, godinama radio za Državne željeznice, napredovao do čina inspektora i zbog svoje strasti prema željeznicama pisao za časopis Željeznica. Uz to su dječji romani koje je sâm pisao i oslikavao objavljivani u seriji Dječje pustolovine za novi dan. U danima kad sam čitao knjige Pertev i Peter ili Kamer u Americi koje mi je poklonio striko Rifki Željezničar, često bih poželio otrčati kući i uroniti u njih. No te dječje knjige su uvijek završavale. U njima bi, baš kao u filmovima, u četiri slova pisalo kraj. Kad bih ih pročitao, ne samo da bih primijetio granice zemlje u kojoj sam želio biti, nego bih istodobno bolno shvatio da je taj čarobni svijet mjesto koje je izmislio striko Rifki Željezničar. Znao sam, međutim, da je u knjizi, zbog koje sam sada trčao kući da je ponovo pročitam, sve istina. Da je zbog toga nosim u sebi. Da mi se zbog toga vlažne ulice kojima sam u trku prolazio čine nestvarnima, kao da su dio dosadne zadaće koju mi je netko dao kako bi me kaznio. Jer knjiga je, ili mi se barem tako činilo, govorila o razlogu mojega postojanja na ovome svijetu. Prešao sam prugu i upravo prolazio pored džamije kad sam primijetio da ću ugaziti u lokvu, poskočio, spotaknuo se, posrnuo i pao na blatan asfalt koliko sam dug i širok. Odmah sam ustao i namjeravao krenuti dalje, kad je bradat starac, koji je vidio kako sam se opružio, rekao: “Pošteno si pao, sine. Jesi li dobro?” “Nisam”, rekao sam. “Jučer mi je umro otac. Danas smo ga pokopali. Bio je pravi gad. Stalno je pio, tukao je mamu i nije želio da budemo ovdje, pa sam godinama živio u Viranbagu.” Kakav sad Viranbag? Starac je možda znao da je sve što govorim laž, ali sam se na trenutak osjetio jako pametnim. Možda je to bilo zbog laži koju sam ispalio, možda zbog knjige, a možda je u pitanju bilo nešto jednostavnije poput čovjekovog zabezeknutog lica, ne znam, no pomislio sam: “Ne boj se. Ne boj se, idi. Taj svijet u knjizi je pravi svijet!” No bojao sam se... Zašto? Jer sam čuo što se događa onima poput mene, koji pročitaju knjigu pa im život isklizne iz ruku, zato. Čuo sam priče o onima koji su pročitali knjigu Temeljni principi filozofije, odobravali svaku riječ koju su progutali u jednu noć, sljedeći dan se pridružili Novim pionirima revolucionarnih proletera, tri dana kasnije bili uhvaćeni u pljački banke i potom odležali deset godina. Znao sam i za one koji su pročitali neku od knjiga poput Islama i novog morala ili Prokletstva pozapadnjačivanja, u jednoj noći prešli iz krčme u džamiju, i u mirisu ružine vodice počeli strpljivo čekati smrt koja će stići pedeset godina kasnije. Upoznao sam se i s onima koje su obuzele knjige poput Ljubav oslobađa i Upoznaj sebe. Ti su bili više od vrste koja bi vjerovala u horoskop, no i oni su iskreno govorili: “Ova knjiga mi je preko noći promijenila cijeli život!” Zapravo me ni beznađe tog zastrašujućeg prizora nije mučilo. Bojao sam se samoće. Kao što bi većina budala poput mene vjerojatno učinila, bojao sam se da ću pogrešno shvatiti knjigu. Da ću biti površan ili da to neću moći biti. To jest, da neću moći biti poput ostalih, da ću se utopiti u ljubavi i provesti cijeli život kao ruglo, poznajući tajnu i pokušavajući je objasniti onima koji je ni najmanje ne žele otkriti. Toga da ću završiti u zatvoru, da ću izgledati kao da mi fale daske u glavi, da ću naposljetku shvatiti da je svijet okrutan barem onoliko koliko sam mislio da jest i da neću uspjeti natjerati lijepe djevojke da me zavole. Jer ako je to što piše u knjizi istina, ako je život onakav kakvog sam ga s tih stranica čitao, ako je takav svijet moguć, zašto ljudi još uvijek idu u džamiju? Zašto sjede u kafićima i gube vrijeme u praznom razgovoru i svaku večer u ovo doba, da ne bi umrli od dosade, sjede pred televizorima? To mi nikako nije bilo jasno. I na ulici ima poluzanimljivih stvari koje se mogu gledati poput televizije. Na primjer, možda će neki auto prebrzo proći, konj zarzati ili neki pijanac zavikati, pa zato ljudi ne mogu navući zastore do kraja. Ne sjećam se koliko mi je trebalo da shvatim kako stojim pred zgradom strike Rifkija Željezničara i zurim u njegov stan na drugom katu kroz polunavučene zastore. Primijetio sam gdje stojim, ali toga nisam bio svjestan. Možda sam mu te večeri, onog dana kada mi se život iz korijena promijenio zbog jedne knjige, instinktivno poslao pozdrav. Na umu mi je bila čudna želja; još jednom izbliza vidjeti stvari koje sam vidio u njegovoj kući kad sam ga zadnji put posjetio s ocem: kanarince u krletci, barometar na zidu, slike željeznice koje su visjele pažljivo uokvirene, komodu s vitrinom u kojoj su s jedne strane stajale čašice za likere, minijaturni vagoni, srebrne posude za šećer, kontrolorske spravice za poništavanje karata, medalje za službu u željeznici, a s druge četrdeset ili pedeset knjiga, nikad korišteni samovar stajao je na vrhu, na stolu igraće karte... Kroz poluotvorene zastore vidio sam Svjetlost televizora u sobi, ali ne i televizor.